Odaju li se lažljivci pogledom u stranu?

Pravilo koje zvuči uvjerljivo

Prema popularnoj verziji, osoba koja gleda u jednu stranu prisjeća se onoga što je doista vidjela, a ona koja gleda u drugu izmišlja. Ideja se najčešće povezuje s neurolingvističkim programiranjem, a pojavljuje se u priručnicima o komunikaciji, na tečajevima i u televizijskim serijama o policijskim istragama. Privlačna je jer obećava jednostavan, vidljiv znak.

Što su pokazali pokusi

Istraživači pod vodstvom Richarda Wisemana 2012. objavili su u časopisu PLoS ONE tri pokusa o tome vrijedi li pravilo. Autori ističu da tvrdnju dotad nitko nije sustavno provjerio, iako se godinama ponavljala na tečajevima.

U prvom pokusu 32 dešnjaka snimljena su u dva razgovora: u jednom su govorili istinu, a u drugom lagali. Ocjenjivači su brojali poglede gore desno i gore lijevo, i one duže od jedne sekunde i kraće. Nijedna usporedba nije pokazala razliku između laži i istine.

U drugom pokusu 50 ljudi gledalo je isječke iz prvoga i za svaki procjenjivalo laže li osoba. Polovica ih je prije toga naučila NLP-ovo pravilo, a polovica nije. Skupine se nisu razlikovale ni u točnosti ni u tome koliko su bile sigurne u svoje procjene.

Treći pokus prenio je pitanje u stvarni život. Istraživači su pregledali 52 snimke javnih apela za nestalim rođacima: u 26 je osoba koja je molila za pomoć, kako su kasnije pokazali čvrsti dokazi, lagala, a u 26 nije. Ni ovdje pogled nije odavao laž; pogleda gore desno ili gore lijevo u tim snimkama nije ni bilo.

Autori su zaključili da rezultati ne podupiru tvrdnje NLP-a. Kao moguće objašnjenje zašto se uvjerenje ipak drži navode iluzornu korelaciju: ljudi pamte slučajeve koji se uklapaju u pravilo, a zaboravljaju one koji mu proturječe.

Širu sliku daje meta-analiza Charlesa Bonda i Belle DePaulo iz 2006., koja je objedinila veliki broj istraživanja. Rad je obuhvatio 206 radova i ukupno 24.483 procjenitelja koji su u stvarnom vremenu, bez pomagala i posebne obuke, pokušavali razlikovati laž od istine. Prosječno su bili u pravu u 54 posto slučajeva, tek nešto bolje od bacanja novčića. Istinite iskaze ispravno su prepoznali u 61 posto slučajeva, a laži samo u 47 posto, jer ljudi sugovornike u pravilu smatraju iskrenima. Autori bilježe i da se laž nešto lakše prepoznaje sluhom nego vidom, što je još jedan razlog za oprez prema pravilima koja se oslanjaju na pogled.