Što se dogodilo s čuvarima svjetionika na otocima Flannan?
Eilean Mòr najveći je od otoka Flannan, golih stjenovitih otočića u Atlantiku zapadno od otoka Lewis na Vanjskim Hebridima. Na njegovu najvišem dijelu stoji svjetionik, prvi put upaljen 7. prosinca 1899. Zalihe su se do njega dopremale s dva pristaništa, istočnog i zapadnog, uz litice visoke četrdesetak metara.
Svjetionik su održavala tri čuvara, a četvrti je čekao smjenu na kopnu. U prosincu 1900. na otoku su bili glavni čuvar James Ducat, njegov pomoćnik Thomas Marshall i povremeni čuvar Donald McArthur. Pravila su zabranjivala da svjetionik ikad ostane bez nadzora. Kad je 26. prosinca stigao brod za smjenu, na otoku nije bilo nikoga.
Pred tobom su tragovi iz izvještaja ljudi koji su prvi stigli na otok, službene istrage i kasnijih istraživanja. Otvaraj ih jedan po jedan, a zatim odluči što se moglo dogoditi.
Ugašeno svjetlo
Parobrod Archtor, na putu iz Philadelphije u Leith, prošao je 15. prosinca 1900. pokraj otoka po lošem vremenu. U brodski dnevnik upisano je da svjetlo na Eilean Mòru ne gori. Brod je u Leith pristao tek 18. prosinca i tada je obavijest proslijeđena Sjevernom odboru za svjetionike.
Brod za opskrbu i smjenu Hesperus trebao je isploviti s Lewisa 20. prosinca, ali ga je nevrijeme zadržalo u luci. Do otoka je stigao tek oko podneva 26. prosinca.
Nitko na pristaništu
Posada Hesperusa odmah je primijetila da nešto nije u redu. Na jarbolu nije bilo zastave, na pristaništu nisu stajali uobičajeni sanduci za zalihe, a nitko nije sišao dočekati brod. Kapetan Jim Harvie dao je oglasiti sirenu i ispaliti signalnu raketu. Odgovora nije bilo.
Istog dana Harvie je brzojavio odboru da su sva trojica nestala s otoka, da su satovi stali i da drugi znakovi upućuju na to da se nesreća dogodila prije otprilike tjedan dana.
Zatvorena vrata
Čuvar Joseph Moore, koji je došao na smjenu, iskrcao se sam i popeo do svjetionika. U pismu odboru od 28. prosinca napisao je da su ulazna vrata dvorišta i glavna vrata bila zatvorena, a vrata kuhinje odškrinuta. Vatra u kuhinji nije gorjela nekoliko dana. Kreveti su bili nenamješteni, a sat je stao.
Moore je izjavio i da je kuhinjsko posuđe bilo čisto, iz čega je zaključio da su čuvari otišli neko vrijeme nakon ručka. Kad se vratio s dvojicom mornara, pregled je pokazao da su svjetiljke očišćene i napunjene, spremne za paljenje.
Zapadno pristanište
Ljudi s broda pretražili su cijeli otok. Na istočnom pristaništu sve je bilo netaknuto. Na zapadnom je sanduk s užadi, učvršćen u pukotini stijene oko 33 metra iznad mora, bio razbijen, a sadržaj razbacan. Željezna ograda bila je savijena, tračnice uspinjače iščupane iz betona, a stijena teška više od tone pomaknuta. Na vrhu litice, više od 60 metara iznad mora, busenje trave bilo je otrgnuto do deset metara od ruba.
Nadzornik Robert Muirhead, koji je 29. prosinca došao voditi službenu istragu, napisao je da je neka od tih oštećenja teško povjerovati dok ih se ne vidi vlastitim očima.
Dnevnik i pločica
Moore je pronašao dnevnik svjetionika, koji je vodio glavni čuvar Ducat. Posljednji upis bio je od 13. prosinca. Na pločici od škriljevca, na koju su se preko dana zapisivale bilješke prije prijepisa u dnevnik, ostali su zapisi od 15. prosinca. Nikad nisu preneseni u dnevnik i nisu sadržavali ništa neobično. Izvorni dnevnik kasnije je izgubljen.
Desetljećima poslije počeli su kružiti navodni upisi o oluji kakvu čuvari nikad nisu vidjeli, o McArthuru koji plače i o molitvama. Novinar Mike Dash istražio ih je za Fortean Times i pokazao da su izmišljeni i priči dodani kasnije.
Odjeća u kući
Nadzornik Muirhead, koji je sva tri čovjeka osobno zaposlio, pregledao je odjeću koja je ostala u svjetioniku. Zaključio je da su Ducat i Marshall izašli u nepromočivoj odjeći, koju su čuvari oblačili kad su silazili na pristanište, a da je McArthur izašao po kiši samo u košulji. U kući je ostala jedna kabanica.
Muirhead je zabilježio i da je onaj tko je posljednji izašao, ostavivši svjetionik bez nadzora, prekršio pravila.
Novčana kazna
Istraživač James Love pronašao je podatak da je Marshall već jednom kažnjen novčanom kaznom od pet šilinga jer je oluja odnijela opremu s pristaništa. Prema drugom izvoru, kazna je izrečena oko šest mjeseci ranije, kad je dio opreme ostavljen vani i oštećen.
U sanduku na zapadnom pristaništu čuvala su se užad za vez i iskrcavanje.
Iskustvo kasnijeg čuvara
Obala Eilean Mòra izrezana je uskim procjepima u stijeni. Zapadno pristanište nalazi se u jednom takvom procijepu, koji završava špiljom; pri visokim valovima voda ulazi u nju i izbija velikom snagom.
Walter Aldebert, glavni čuvar na otocima Flannan od 1953. do 1957., bilježio je koliko oluje ondje znaju biti jake. Fotografirao je pljusak mora koji je dosezao kućicu svjetiljke, oko sto metara iznad mora. Jednom ga je voda vala koji je prešao preko vrha otoka, 77 metara iznad mora, zamalo odnijela.