Nestanak čuvara svjetionika na otocima Flannan

Otoci Flannan skupina su golih stjenovitih otočića u Atlantiku, zapadno od otoka Lewis na Vanjskim Hebridima. Najveći od njih, Eilean Mòr, nema ni stabla ni stalnih stanovnika. Na njegovu najvišem dijelu Sjeverni odbor za svjetionike (Northern Lighthouse Board) dao je između 1895. i 1899. sagraditi svjetionik visok 23 metra. Sav materijal morao se izvući uz litice visoke četrdesetak metara, a za dopremu zaliha s dva pristaništa, istočnog i zapadnog, izgrađena je mala uspinjača na čelično uže. Svjetlo je prvi put upaljeno 7. prosinca 1899.

Tri čovjeka na stijeni

Svjetionik su održavala tri čuvara, dok je četvrti bio na kopnu, u obalnoj postaji Breasclete na Lewisu, pa su se izmjenjivali. U prosincu 1900. na otoku su bili glavni čuvar James Ducat, njegov pomoćnik Thomas Marshall i Donald McArthur, povremeni čuvar koji je zamijenio redovitog čuvara na bolovanju. Na kopnu je smjenu čekao Joseph Moore.

Posao je bio jednoličan i strogo propisan: svjetlo je moralo gorjeti svake noći, svjetiljke se svakodnevno čistile i punile, a sve se upisivalo u dnevnik. Pravila su zabranjivala da svjetionik ikad ostane bez nadzora.

Ugašeno svjetlo

Dana 15. prosinca 1900. parobrod Archtor, koji je plovio iz Philadelphije prema Leithu, prošao je pokraj otoka po lošem vremenu i u brodski dnevnik upisao da svjetlo ne gori. Brod je pristao u Leithu tek 18. prosinca, pa je obavijest do odbora za svjetionike stigla s nekoliko dana zakašnjenja.

Brod za opskrbu i smjenu, Hesperus, trebao je isploviti s Lewisa 20. prosinca, ali ga je nevrijeme zadržalo u luci. Do Eilean Mòra stigao je tek oko podneva 26. prosinca. Posada je odmah primijetila da nešto nije u redu: na jarbolu nije bilo zastave, na pristaništu nisu čekali uobičajeni sanduci za zalihe, a nitko nije sišao pozdraviti brod. Kapetan Jim Harvie dao je oglasiti sirenu i ispaliti signalnu raketu. Nije bilo odgovora.

Prazan svjetionik

Joseph Moore iskrcao se sam i popeo do svjetionika. Ulazna vrata dvorišta i glavna vrata bila su zatvorena. Kreveti su bili nenamješteni, a sat je stao. Moore se vratio na pristanište, pa se ponovno popeo s dvojicom mornara. Pretraga je pokazala da su svjetiljke bile očišćene i napunjene, spremne za paljenje. U kući je ostala jedna kišna kabanica, što je upućivalo na to da je jedan od čuvara izašao bez nje. Moore je kasnije izjavio da je kuhinjsko posuđe bilo čisto, pa su čuvari otišli neko vrijeme nakon ručka.

Ljudi s broda pretražili su cijeli otok. Na istočnom pristaništu sve je bilo netaknuto. Zapadno pristanište, međutim, nosilo je tragove nedavne oluje. Sanduk s užadi, učvršćen u pukotini stijene više od trideset metara iznad mora, bio je razbijen, a sadržaj razbacan. Željezna ograda bila je savijena, tračnice uspinjače iščupane iz betona, a stijena teška više od tone pomaknuta. Na vrhu litice, više od šezdeset metara iznad mora, more je otrgnulo busenje trave do deset metara od ruba.

Kapetan Harvie istog je dana brzojavio odboru da su se trojica čuvara izgubila s otoka i da su vjerojatno pala s litica ili se utopila pokušavajući nešto osigurati. Moore i tri mornara dobrovoljca ostali su na otoku da održavaju svjetlo.

Istraga nadzornika Muirheada

Odbor je 29. prosinca na otok poslao nadzornika Roberta Muirheada. Muirhead je sva tri nestala čovjeka osobno zaposlio i dobro ih je poznavao. Pregledao je preostalu odjeću i zaključio da su Ducat i Marshall otišli na zapadno pristanište u nepromočivoj odjeći, a da je McArthur izašao po kiši samo u košulji. Zabilježio je i da je onaj tko je posljednji napustio svjetionik prekršio pravila.

U izvješću je napisao da je, prema dokazima koje je prikupio, posada radila do ručka u subotu 15. prosinca, da su čuvari sišli osigurati sanduk s užadi na zapadnom pristaništu i da ih je odnio izvanredno velik val koji se popeo uz stijenu. Neke od oštećenja na pristaništu opisao je kao teško vjerojatna dok ih se ne vidi vlastitim očima. Ducat je iza sebe ostavio suprugu i četvero djece, a McArthur suprugu i dvoje djece.

Kako je priča rasla

Tijela nisu nikad pronađena, pa je nestanak brzo postao predmet nagađanja u novinama. Pisalo se o morskoj zmiji, o stranim špijunima koji su oteli čuvare, o brodu koji ih je odvezao u novi život i o sablasnim silama s okolnih otočića. Pjesnik Wilfrid Wilson Gibson objavio je 1912. baladu u kojoj spasioci zatječu prevrnutu stolicu i nedirnut obrok na stolu, iako je Moore izvijestio da je kuhinja bila uredna.

Desetljećima kasnije pojavili su se i navodni zapisi iz dnevnika: da su vjetrovi bili jači nego ikad u dvadeset godina, da je McArthur plakao, da su se sva trojica molila i da je posljednji zapis glasio da je oluja prošla. Novinar Mike Dash istražio je te tvrdnje za časopis Fortean Times i pokazao da su ti zapisi kasniji izmišljeni dodaci priči. U tim danima u tom području nije zabilježena oluja kakvu opisuju.

Valovi u procijepu

Kasniji istraživači okrenuli su se obliku samog otoka. Obala Eilean Mòra izrezana je uskim procjepima u stijeni, a zapadno pristanište nalazi se u jednom takvom procijepu koji završava špiljom. Pri visokim valovima voda ulazi u špilju i izbija iz nje velikom snagom. Moguće je da je McArthur iz svjetionika vidio niz velikih valova kako se približava i potrčao upozoriti druge dvojicu.

Istraživač James Love pronašao je podatak da je Marshall već jednom kažnjen novčanom kaznom jer mu je oluja odnijela opremu. Prema njegovoj pretpostavci, čuvari su pokušali spasiti opremu da izbjegnu novu kaznu. Walter Aldebert, koji je na otocima Flannan služio od 1953. do 1957., smatrao je da je val najprije odnio jednoga, a da su druga dvojica stradala pokušavajući ga spasiti. Drugi su nagađali o svađi na rubu litice, ali za to nema dokaza.

Svjetionik je automatiziran 28. rujna 1971. i otada na otoku nema čuvara.