Ubojica sa sjekirom iz New Orleansa

Napadi koji su prestrašili grad Između 1918. i 1919. u New Orleansu i okolici zabilježen je niz noćnih napada u kojima su počinitelji ulazili u kuće, često kroz stražnja vrata, te napadali ukućane. U nekoliko slučajeva korištene su sjekire ili drugi oštri predmeti. Među žrtvama bili su talijansko-američki trgovci i članovi njihovih obitelji, a napadi su izazvali strah u zajednici koja je već bila izložena predrasudama i sumnjičenju.

Naziv „Ubojica sa sjekirom” proširio se novinama, ali nije sigurno da su svi napadi koji su mu pripisivani počinjeni od iste osobe. Policija i tisak ponekad su povezivali slučajeve na temelju sličnosti, iako su okolnosti pojedinih napada bile različite. Takvo spajanje može biti korisno kao istražna pretpostavka, ali nije isto što i dokaz zajedničkog počinitelja.

Pismo i glazbena legenda Najpoznatiji dio priče jest pismo koje je 1919. objavljeno u novinama i pripisano ubojici. Autor je tvrdio da će poštedjeti kuće u kojima se te noći bude svirao jazz. Poruka je izazvala paniku, ali i javnu reakciju: brojni su klubovi i kućanstva organizirali glazbene večeri. Nije dokazano tko je napisao pismo ni je li njegov autor bio odgovoran za ubojstva.

Kasnije se pismo pretvorilo u priču o ubojici koji je „volio jazz”. Takav detalj često se ponavlja kao činjenica, premda je riječ o tvrdnji iz pisma nepoznata podrijetla. U slučaju neriješenih zločina, dramatičan detalj može postati središte legende čak i kad mu se ne može potvrditi autentičnost.

Sumnje i pogrešne optužbe Istrage su se odvijale u društvu obilježenom ksenofobijom i rasnim predrasudama. Neki napadi bili su povezani s talijansko-američkim obiteljima, a vlasti su u pojedinim slučajevima sumnjičile ljude iz njihove neposredne okoline bez čvrstih dokaza. Povijesni prikazi upozoravaju da su se svjedoci suočavali s pritiskom, a mediji su objavljivali teorije koje nisu bile potvrđene.

Nema poznatog počinitelja koji bi bio pravomoćno utvrđen za cijeli niz napada. Navodni motivi, primjerice mržnja prema talijanskim trgovcima ili želja za publicitetom, ostaju pretpostavke dok ih ne potkrijepe pouzdani dokazi.

Što se može zaključiti? Slučaj je primjer kako stvarni zločini, nedostatak dokaza i novinski senzacionalizam mogu oblikovati dugotrajnu kriminalnu legendu. Važno je sačuvati dostojanstvo žrtava i njihovih obitelji, a ne prikazivati nasilje kao folklornu zagonetku bez posljedica. Identitet počinitelja ili počinitelja i dalje nije pouzdano poznat.