Čudovište iz Firence

Brežuljci oko Firence s maslinicima, vinogradima i šumarcima bili su sedamdesetih i osamdesetih godina omiljeno mjesto mladih parova. Mnogi su živjeli s roditeljima, pa su se za malo osame vozili seoskim putovima i zaustavljali na rubu šume. Upravo su takvi parovi postali žrtve niza ubojstava koja su promijenila svakodnevicu cijele pokrajine.

Prvi pucnji u Signi

U noći 21. kolovoza 1968. kod mjesta Signa, zapadno od Firence, ubijeni su Barbara Locci i Antonio Lo Bianco dok su sjedili u automobilu. Na stražnjem sjedalu spavao je Barbarin šestogodišnji sin Natalino. Probudio se, pobjegao i pokucao na vrata obližnje kuće. Za ubojstvo je osuđen Barbarin muž Stefano Mele, koji je priznao, a zatim više puta mijenjao iskaz i optuživao druge. Tada nitko nije mislio da je to početak niza.

Isti pištolj, novi parovi

Šest godina kasnije, 15. rujna 1974., kod Borgo San Lorenza ubijeni su Pasquale Gentilcore i Stefania Pettini. Uslijedila je stanka od gotovo sedam godina, a onda su 1981. ubijena još dva para, kod Scandiccija u lipnju i kod Calenzana u listopadu. Balističari su utvrdili da su svi pucnji ispaljeni iz istog pištolja kalibra .22, vjerojatno Berette, sa streljivom marke Winchester označenim slovom H na dnu čahure.

Zločini su imali obrazac. Događali su se uglavnom za tamnih noći, ljeti, vikendom ili uoči blagdana, na osamljenim mjestima gdje su parovi parkirali. Ubojica je prvo pucao u muškarca, a zatim napadao ženu. Nakon 1981. vlasti su po pokrajini lijepile plakate kojima su mlade upozoravale da ne odlaze na osamljena mjesta. Novinar Mario Spezi, koji je o slučaju pisao za firentinske novine, popularizirao je ime Čudovište iz Firence.

Trag iz 1968.

Godine 1982., nakon ubojstva Paola Mainardija i Antonelle Migliorini kod Montespertolija, policija je dobila anonimnu dojavu da ponovno pogleda slučaj iz 1968. U spisu su pronađeni metci i čahure, a vještaci su zaključili da potječu iz istog pištolja. Stefano Mele u to je vrijeme bio u zatvoru, pa nije mogao počiniti kasnija ubojstva. Istraga se zato okrenula njegovim rođacima i poznanicima sa Sardinije, a taj se smjer u Italiji pamti kao "sardinski trag". Nekoliko je ljudi uhićeno, ali ubojstva su se nastavljala dok su bili u pritvoru, pa su pušteni.

Kako su metci iz 1968. dospjeli u spis i jesu li doista iz tog zločina, pitanje je koje se raspravlja i danas. Za jedne je to dokaz da je ubojica bio blizak obitelji Mele, a za druge da je u spisu nešto zamijenjeno ili krivo zapisano.

Ubojstva nisu prestala. U rujnu 1983. kod Giogolija ubijena su dvojica mladih Nijemaca koji su putovali Italijom u kombiju, a u srpnju 1984. kod Vicchija Claudio Stefanacci i Pia Rontini. Posljednji zločin dogodio se u noći sa 7. na 8. rujna 1985. kod Scopetija, blizu San Casciana in Val di Pesa, gdje su u šatoru ubijeni francuski turisti Nadine Mauriot i Jean-Michel Kraveichvili. Nekoliko dana kasnije tužiteljica Silvia Della Monica dobila je poštom anonimnu omotnicu, a slova adrese bila su izrezana iz časopisa.

Pacciani i "prijatelji za užinu"

Početkom devedesetih istražitelji su uz pomoć računalne analize i anonimnih dojava izdvojili Pietra Paccianija, seljaka iz Mercatalea koji je već bio osuđen za ubojstvo iz 1951. U njegovu vrtu, nakon duge pretrage, pronađen je jedan neispaljeni metak iste marke. Godine 1994. osuđen je za sedam dvostrukih ubojstava, ali ga je žalbeni sud 1996. oslobodio jer je i sam glavni državni odvjetnik u žalbenom postupku zaključio da dokazi nisu dovoljni. Vrhovni sud poništio je oslobađajuću presudu i naložio novo suđenje, no Pacciani je umro 1998., prije nego što je ono počelo.

U međuvremenu je Giancarlo Lotti, Paccianijev poznanik, počeo svjedočiti, a zatim priznao da je i sam sudjelovao. Mario Vanni, Paccianijev prijatelj, na jednom je saslušanju izjavio da su oni samo "compagni di merende", prijatelji koji se nalaze na užini, i taj je izraz ušao u talijanski jezik. Vanni i Lotti osuđeni su 1998., a Vrhovni sud potvrdio je presude 2000.: Vanni je osuđen na doživotni zatvor za pet dvostrukih ubojstava, a Lotti na 26 godina za četiri.

Sumnje koje nisu nestale

Presude su se od početka osporavale. Kritičari ističu da se temelje gotovo samo na iskazima Lottija i još jednog svjedoka, koji su se mijenjali, da na mjestima zločina nikad nije pronađen trag nijednog od osuđenih i da pištolj nije pronađen. Lotti je tijekom istrage spominjao i liječnika koji je navodno naručivao zločine, pa su tužitelji u Firenci i Perugi godinama istraživali teoriju o naručiteljima i tajnom društvu. Ta istraga nije dovela ni do jedne osude, a jedan od tužitelja i policijski inspektor koji su je vodili kasnije su i sami optuženi za zlouporabu položaja.

Spezi i američki pisac Douglas Preston u knjizi iz 2006. (engleski prijevod 2008.) zastupali su drukčiju tezu, vezanu uz "sardinski trag". Spezi je 2006. bio nakratko uhićen u sklopu istrage o tajnom društvu, a sud je uhićenje proglasio nezakonitim. Kasnije su se pojavile i druge teorije, među njima i ona koja Čudovište povezuje sa Zodijakom iz Kalifornije. Firentinski sud tu je tvrdnju 2024. nazvao bizarnom, a njezin je autor osuđen za klevetu.

Obitelji nekih žrtava 2022. zatražile su ponovno otvaranje istrage. Za njih i za velik dio javnosti pitanje tko je pucao iz Berette još nema konačan odgovor.