Incident u Tonkinškom zaljevu
Američki Kongres je u kolovozu 1964. predsjedniku dao gotovo neograničene ovlasti za rat u Vijetnamu, nakon napada za koji se kasnije pokazalo da se vjerojatno nikad nije dogodio.
Ukratko
- Dana 2. kolovoza 1964. sjevernovijetnamski torpedni čamci napali su američki razarač Maddox u Tonkinškom zaljevu. Taj se sukob doista dogodio.
- Dva dana kasnije posade dvaju razarača javile su o drugom napadu, iako je zapovjednik ubrzo posumnjao u vlastita izvješća.
- Na temelju tog drugog napada Kongres je izglasao rezoluciju koja je postala pravna osnova za američki rat u Vijetnamu.
- Povijesna studija Nacionalne sigurnosne agencije, objavljena 2005., zaključila je da drugog napada najvjerojatnije nije bilo i da su presretnuti podaci bili pogrešno prikazani.
Ljeto 1964. bilo je napeto za Južni Vijetnam. Vlada u Saigonu bila je nestabilna, a komunistička gerila Vijetkonga jačala je uz potporu Sjevernog Vijetnama. Sjedinjene Države imale su u zemlji tisuće vojnih savjetnika, ali još nisu sudjelovale u otvorenom ratu. Predsjednik Lyndon Johnson pripremao se za izbore u studenome i nije želio izgledati ni slabo ni ratoborno.
Tajne akcije uz obalu
U isto vrijeme odvijale su se dvije stvari o kojima javnost nije znala gotovo ništa. U sklopu tajnog plana nazvanog OPLAN 34A južnovijetnamski brzi čamci, uz američku potporu, napadali su ciljeve na sjevernovijetnamskoj obali. Usporedo s tim američki razarači plovili su međunarodnim vodama uz obalu u takozvanim patrolama DESOTO, prikupljajući elektroničke obavještajne podatke o sjevernovijetnamskim radarima i vezama.
Razarač USS Maddox bio je na takvoj patroli krajem srpnja 1964. Nekoliko noći ranije južnovijetnamski čamci napali su otoke uz sjevernu obalu. Vlasti u Hanoju, prema kasnijim analizama, vjerovale su da su razarač i napadi dio iste operacije.
Prvi napad: 2. kolovoza
Poslijepodne 2. kolovoza tri sjevernovijetnamska torpedna čamca krenula su prema Maddoxu. Razarač je otvorio vatru, a čamci su ispalili torpeda koja su promašila. U pomoć su stigli zrakoplovi s nosača Ticonderoga. Jedan od čamaca bio je teško oštećen, a Maddox je pogodio samo jedan metak iz strojnice. Taj sukob nije sporan: potvrđuju ga američki i vijetnamski izvori, a postoje i fotografije snimljene s broda.
Washington nije uzvratio. Johnson je poručio da će patrole nastaviti, a Maddoxu se pridružio drugi razarač, USS Turner Joy.
Drugi napad: 4. kolovoza
Navečer 4. kolovoza, po olujnom vremenu i u potpunom mraku, radari i sonari dvaju razarača počeli su bilježiti nešto što je izgledalo kao brzi čamci i torpeda. Brodovi su satima pucali i manevrirali. Posade su javljale o desecima ispaljenih torpeda.
Ubrzo nakon toga zapovjednik skupine, kapetan John Herrick, poslao je poruku u kojoj je upozorio da se mnogi zabilježeni kontakti i torpeda čine dvojbenima. Kao moguće uzroke naveo je neobične vremenske uvjete koji su utjecali na radar i previše revne operatere sonara. Predložio je temeljitu provjeru prije bilo kakve daljnje akcije. Zapovjednik James Stockdale, koji je te noći letio iznad razarača, kasnije je pisao da nije vidio nijedan neprijateljski čamac.
Odluka u Washingtonu
U Washingtonu je ministar obrane Robert McNamara tražio potvrdu. Kao ključan dokaz prikazani su presretnuti sjevernovijetnamski radijski signali. Johnson je istog dana odobrio zračne napade na sjevernovijetnamske baze i skladišta goriva, a kasno navečer obratio se naciji na televiziji.
Kongres je 7. kolovoza 1964. izglasao rezoluciju o Tonkinškom zaljevu, kojom je predsjedniku dopustio da poduzme "sve potrebne mjere" za obranu američkih snaga i sprječavanje daljnje agresije u jugoistočnoj Aziji. U Zastupničkom domu nitko nije glasao protiv, a u Senatu samo dvojica, Wayne Morse i Ernest Gruening. Morse je upozoravao da je rezolucija u biti prepuštanje ovlasti za objavu rata predsjedniku. Rezolucija je uskoro postala pravna osnova za slanje stotina tisuća američkih vojnika u Vijetnam.
Sumnje koje nisu nestale
Sumnje o drugom napadu pojavile su se već šezdesetih. Na saslušanjima u Senatu 1968. senator J. William Fulbright, koji je 1964. vodio rezoluciju kroz Senat, propitivao je dokaze. Rezolucija je povučena 1971. Godine 1995. McNamara se u Hanoju sastao s vijetnamskim generalom Vo Nguyen Giapom, koji mu je rekao da 4. kolovoza nije bilo napada.
Presudan dokument nastao je u samoj Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji (NSA). Povjesničar agencije Robert Hanyok proučio je izvorne presretnute poruke i u studiji objavljenoj unutar agencije 2001. zaključio da drugog napada najvjerojatnije nije bilo. Prema njegovoj analizi, poruke koje su prikazane kao dokaz napada 4. kolovoza zapravo su se odnosile na sukob od 2. kolovoza ili na spašavanje oštećenih čamaca, a dio presretnutih podataka koji je tome proturječio nije bio uključen u izvješća. Studija i stotine izvornih dokumenata deklasificirani su u studenome 2005.
Kronologija
- Srpanj 1964.: Južnovijetnamski čamci u sklopu plana OPLAN 34A napadaju ciljeve uz sjevernovijetnamsku obalu.
- 2. kolovoza 1964.: Tri sjevernovijetnamska torpedna čamca napadaju razarač Maddox.
- 4. kolovoza 1964.: Razarači Maddox i Turner Joy javljaju o drugom napadu, a kapetan Herrick ubrzo izražava sumnju.
- 4.–5. kolovoza 1964.: Johnson se obraća naciji i odobrava zračne napade na Sjeverni Vijetnam.
- 7. kolovoza 1964.: Kongres izglasava rezoluciju o Tonkinškom zaljevu.
- 1968.: Senatska saslušanja pod vodstvom J. Williama Fulbrighta propituju dokaze o drugom napadu.
- 1971.: Rezolucija o Tonkinškom zaljevu je povučena.
- Studeni 1995.: Vo Nguyen Giap McNamari u Hanoju govori da 4. kolovoza nije bilo napada.
- 2001.: Robert Hanyok dovršava studiju unutar NSA-e.
- Studeni 2005.: NSA deklasificira Hanyokovu studiju i izvorne dokumente.
Ključne osobe
- Lyndon B. Johnson: Predsjednik SAD-a koji je na temelju izvješća zatražio rezoluciju od Kongresa.
- Robert McNamara: Ministar obrane koji je predstavljao dokaze o napadima.
- John J. Herrick: Zapovjednik skupine razarača koji je posumnjao u izvješća o drugom napadu.
- James Stockdale: Pilot koji je te noći letio iznad razarača i nije vidio neprijateljske čamce.
- Wayne Morse: Jedan od dvojice senatora koji su glasali protiv rezolucije.
- J. William Fulbright: Senator koji je vodio rezoluciju kroz Senat, a kasnije propitivao dokaze.
- Robert Hanyok: Povjesničar NSA-e koji je analizirao presretnute poruke.
- Vo Nguyen Giap: Vijetnamski general koji je 1995. rekao da drugog napada nije bilo.
Što se zna
- Dana 2. kolovoza 1964. sjevernovijetnamski torpedni čamci napali su razarač Maddox.
- U to vrijeme odvijali su se tajni napadi južnovijetnamskih čamaca na sjevernu obalu, uz američku potporu.
- Kapetan John Herrick ubrzo je nakon 4. kolovoza izvijestio da su mnogi zabilježeni kontakti dvojbeni.
- Kongres je 7. kolovoza 1964. izglasao rezoluciju, uz samo dva glasa protiv u Senatu.
- Studija NSA-e deklasificirana 2005. zaključila je da napada 4. kolovoza najvjerojatnije nije bilo i da su presretnuti podaci prikazani nepotpuno.
Otvorena pitanja
- Jesu li odgovorni u Washingtonu znali da su dokazi o drugom napadu slabi ili su i sami bili zavedeni?
- Je li nepotpuno prikazivanje presretnutih poruka bilo namjerno ili posljedica žurbe i pogreške?
- Bi li Kongres izglasao jednaku rezoluciju da je znao za Herrickove sumnje i tajne napade uz obalu?
Povezane priče
Za daljnje istraživanje
- Moïse, E. E. (1996). Tonkin Gulf and the Escalation of the Vietnam War. University of North Carolina Press.
- The Gulf of Tonkin Incident, 40 Years Later, National Security Archive, Sveučilište George Washington
Izvori
- Hanyok, R. J. (2001). Skunks, Bogies, Silent Hounds, and the Flying Fish: The Gulf of Tonkin Mystery, 2-4 August 1964. Cryptologic Quarterly, NSA, deklasificirano 2005.
- The Gulf of Tonkin Incident, 40 Years Later, s dopunom iz 2005., National Security Archive
- Tonkin Gulf Resolution (1964), Nacionalni arhiv SAD-a
- The Gulf of Tonkin Incident, 1964, Ured za povijest State Departmenta
- Moïse, E. E. (1996). Tonkin Gulf and the Escalation of the Vietnam War. University of North Carolina Press.
- Gulf of Tonkin incident, Wikipedia