Watergate

Rano ujutro 17. lipnja 1972. noćni čuvar Frank Wills primijetio je na vratima garaže poslovnog kompleksa Watergate komad ljepljive trake koji je držao bravu otvorenom. Uklonio ga je, a kad ga je nešto kasnije opet zatekao na istom mjestu, pozvao je policiju. U uredima Nacionalnog odbora Demokratske stranke na šestom katu policajci su zatekli petoricu muškaraca u poslovnim odijelima, s gumenim rukavicama, fotografskom opremom, uređajima za prisluškivanje i novčanicama od sto dolara poredanima po serijskim brojevima.

Provalnici s vezama

Isprva je izgledalo kao obična provala. Ubrzo se pokazalo da jedan od uhićenih, James McCord, radi kao koordinator sigurnosti u Odboru za ponovni izbor predsjednika, organizaciji koja je vodila Nixonovu kampanju za izbore u studenome 1972. Kod drugih provalnika pronađeni su brojevi telefona koji su vodili do Howarda Hunta, bivšeg službenika CIA-e koji je radio za Bijelu kuću. Hunt i G. Gordon Liddy, pravnik u izbornom odboru, organizirali su provalu iz hotelske sobe preko puta.

Bijela kuća je umanjivala važnost događaja. Glasnogovornik ga je nazvao "pokušajem provale treće klase", a Nixon je u studenome 1972. uvjerljivo pobijedio na izborima.

Novinari i tajni izvor

Dvojica mladih novinara Washington Posta, Bob Woodward i Carl Bernstein, nastavila su pratiti trag novca. Utvrdili su da je ček namijenjen Nixonovoj kampanji završio na bankovnom računu jednog od provalnika i da je kampanja imala tajni fond iz kojeg su se plaćale akcije protiv političkih protivnika. Woodwardu je pomagao izvor kojeg su u redakciji prozvali Duboko grlo. Tek 2005. otkrilo se da je riječ o Marku Feltu, tadašnjem zamjeniku ravnatelja FBI-ja.

Od suđenja do saslušanja

U siječnju 1973. provalnici, Hunt i Liddy osuđeni su ili su priznali krivnju. Sudac John Sirica nije vjerovao da su djelovali sami. McCord mu je u pismu napisao da su optuženici bili pod pritiskom da šute i da su na suđenju iznesene neistine. Time se priča proširila s provale na zataškavanje.

U svibnju 1973. počela su javna saslušanja posebnog odbora Senata, kojim je predsjedao senator Sam Ervin, a televizija ih je prenosila uživo. Bivši savjetnik Bijele kuće John Dean posvjedočio je da je o zataškavanju razgovarao sa samim predsjednikom. Riječ jednog bivšeg suradnika protiv riječi predsjednika ne bi bila dovoljna, ali 16. srpnja 1973. Alexander Butterfield, bivši pomoćnik u Bijeloj kući, otkrio je da Nixon od 1971. snima razgovore u svojim uredima.

Borba za snimke

Od tog trenutka sve se vrtjelo oko vrpci. Posebni tužitelj Archibald Cox zatražio ih je, a Nixon je to odbio pozivajući se na povlasticu izvršne vlasti. U subotu 20. listopada 1973. naredio je da se Cox smijeni. Ministar pravosuđa Elliot Richardson i njegov zamjenik William Ruckelshaus radije su podnijeli ostavke nego da izvrše nalog. Događaj je u tisku prozvan "pokolj subotnje večeri" i okrenuo je velik dio javnosti protiv predsjednika.

Kad su dijelovi snimki predani, na jednoj je nedostajalo osamnaest i pol minuta razgovora iz lipnja 1972. Predsjednikova tajnica rekla je da je dio možda slučajno izbrisala, ali stručnjaci su utvrdili da je brisano u više navrata. Što je bilo na tom dijelu, ni danas se ne zna.

Kraj predsjedništva

Dana 24. srpnja 1974. Vrhovni sud jednoglasno je presudio da Nixon mora predati snimke. Nekoliko dana kasnije pravosudni odbor Zastupničkog doma izglasao je članke za opoziv predsjednika. Početkom kolovoza objavljena je snimka razgovora od 23. lipnja 1972., na kojoj Nixon, šest dana nakon provale, odobrava da se CIA zamoli da zaustavi istragu FBI-ja. Ta je snimka nazvana "dimeći pištolj", jer je izravno pokazala da je predsjednik znao za zataškavanje i sudjelovao u njemu. Potporu mu je uskratila i vlastita stranka.

Navečer 8. kolovoza 1974. Nixon je na televiziji najavio ostavku, a sutradan ju je predao u pismu od jedne rečenice. Predsjednik je postao Gerald Ford, koji ga je mjesec dana kasnije pomilovao za sva moguća kaznena djela počinjena tijekom mandata. Desetci Nixonovih suradnika, među njima i bivši ministar pravosuđa John Mitchell, osuđeni su ili su priznali krivnju.

Što je ostalo

Watergate je promijenio američku politiku. Doneseni su zakoni o financiranju izbornih kampanja i o posebnim tužiteljima, a Kongres je pojačao nadzor nad izvršnom vlašću i obavještajnim službama. Sama riječ dobila je novo značenje: nastavak "-gate" i danas se dodaje nazivima političkih afera diljem svijeta.