Antônio Villas Boas

Obitelj Villas Boas imala je imanje kraj São Francisca de Salesa, u kraju Triângulo Mineiro na zapadu savezne države Minas Gerais. Imala je i traktor, kojim se polje oralo u dvije smjene: danju su radili zaposlenici, a noću, kad je bilo svježije, sam Antônio, tada dvadesettrogodišnjak, s braćom i šurjacima.

Svjetla u listopadu

Prema kasnijem iskazu, sve je počelo 5. listopada 1957. Antônio i brat João spremali su se na spavanje kad su kroz prozor ugledali svjetlo jače od mjesečine. Svjetlo se pomaknulo do prozora, zatim na krov, i nakon nekoliko minuta nestalo. Dana 14. listopada Antônio je s bratom Joséom orao noću kad su na kraju polja ugledali jako crveno svjetlo. Antônio je potrčao prema njemu, a ono se, kako je ispričao, udaljavalo, dok nije naglo nestalo.

Noć na traktoru

U noći s 15. na 16. listopada Antônio je orao sam. Oko jedan sat iza ponoći, prema njegovu iskazu, crvena svjetlost približila se polju i pokazala se kao jajolika letjelica s crvenim svjetlom sprijeda i kupolom koja se okretala na vrhu. Letjelica se spustila na tri metalne noge, oko petnaest metara od njega. Pokušao je pobjeći traktorom, ali su se motor i svjetla ugasili. Kad je potrčao, zgrabio ga je lik visok oko metar i pol, u sivom priljubljenom odijelu i kacigi, kroz koju su se vidjele samo male oči. Pridružila su mu se još trojica i, unatoč otporu, unijeli su ga u letjelicu.

Unutra su ga, kako je ispričao, svukli i namazali nekom tekućinom, a zatim mu iz brade uzeli uzorak krvi. Ostavili su ga samog u prostoriji u koju je ulazio dim neugodnog mirisa, od kojeg je povraćao. Potom je u prostoriju ušla žena niska rasta, svijetle kose i velikih plavih očiju, s kojom je, prema njegovu iskazu, imao spolni odnos. Prije nego što je izašla, pokazala je na svoj trbuh, na njega i prema nebu. Antônio je poslije rekao da se osjećao kao da su ga iskoristili.

Dok su ga izvodili, pokušao je uzeti jedan predmet nalik satu kao dokaz, ali su mu ga oduzeli. Vani je gledao kako se letjelica diže i nestaje. Procijenio je da je u njoj proveo više od četiri sata, otprilike od 1.15 do 5.30 ujutro.

Liječnik i novinar

U tjednima nakon toga, prema iskazu, patio je od mučnine, glavobolja, peckanja u očima i rana na koži. Javio se novinaru Joãu Martinsu, koji je u časopisu O Cruzeiro pisao o letećim tanjurima i tražio od čitatelja da mu pošalju svoja iskustva. Martins ga je u veljači 1958. doveo u Rio de Janeiro liječniku Olavu Fontesu, koji je surađivao s američkom udrugom za istraživanje NLO-a APRO. Fontes ga je pregledao i zaključio da simptomi mogu odgovarati blagom izlaganju zračenju.

Priča nije odmah objavljena. Kružila je među brazilskim istraživačima, a prvi poznati tiskani zapis pojavio se 1962. u biltenu jedne brazilske udruge za istraživanje NLO-a. Međunarodnoj javnosti predstavio ju je Gordon Creighton 1965. u britanskom časopisu Flying Saucer Review. Do tada su se pojavile i druge priče o otmicama, od kojih je najpoznatija ona Betty i Barneyja Hilla iz 1961., ispričana pod hipnozom. Villas Boas svoju je priču ispričao bez hipnoze, iz vlastitog sjećanja.

Pravnik iz Minas Geraisa

Villas Boas je poslije završio studij prava i postao odvjetnik, oženio se i imao četvero djece. Godinama je davao intervjue, između ostalog brazilskoj televiziji, a prema dostupnim izvorima ostao je pri istoj priči. Umro je 17. siječnja 1991.

Britanski istraživač Peter Rogerson upozorio je da je slična priča objavljena u O Cruzeiru u studenome 1957., nekoliko mjeseci prije nego što je Villas Boas prvi put ispričao svoju, i da priča ima sličnosti s knjigama tadašnjih "kontaktera" poput Georgea Adamskog. Upozorio je i na predrasudu zbog koje su istraživači vjerovali da seoski mladić takvu priču "ne bi mogao izmisliti": obitelj je imala traktor, a Antônio je već tada učio dopisnim tečajem. Kasnije se pojavila i tvrdnja da je otmicu izvela američka obavještajna služba drogom i prerušenim ljudima, ali ni za nju nije ponuđen nijedan dokument.