Bigfoot

Priče o divovskim dlakavim ljudima u šumama starije su od samog imena. Brojni narodi sjeverozapada Sjeverne Amerike imaju predaje o šumskim divovima. Riječ sasquatch proširio je 1929. kanadski učitelj J. W. Burns, koji ju je preuzeo iz jezika naroda Sts'ailes u Britanskoj Kolumbiji i upotrijebio u članku za časopis Maclean's.

Otisci kod Bluff Creeka

U kolovozu 1958. vozač buldožera Jerry Crew, koji je radio na gradnji šumske ceste u okrugu Humboldt u sjevernoj Kaliforniji, pronašao je oko gradilišta otiske golih stopala dugih oko 40 centimetara. Napravio je gipsani odljev i odnio ga u novine. Novinar Andrew Genzoli iz lista Humboldt Times objavio je priču, a radnici su biće koje je ostavilo tragove već zvali "Bigfoot". Ime se proširilo po cijelom svijetu.

Godine 2002., nakon smrti Raya Wallacea, s kojim je Crew radio na gradnji ceste, njegova je obitelj izjavila da je on izrezbario drvena stopala i njima ostavljao tragove. Pokazali su i drvene kalupe. Zagovornici odgovaraju da su otisci pronađeni na mnogim mjestima i prije i poslije, i da jedan šaljivdžija ne može objasniti sve.

Minuta filma

Rodeo jahač Roger Patterson godinama je bio opsjednut bigfootom i snimao je dokumentarni film o njemu. U listopadu 1967. s prijateljem Robertom Gimlinom jahao je uz Bluff Creek, isti kraj u kojem su pronađeni otisci 1958. Prema njihovu pričanju, 20. listopada konji su se uplašili kad su na šljunčanoj obali potoka ugledali visoko tamno biće. Patterson je skočio s konja i počeo snimati ručnom kamerom od 16 milimetara.

Snimka traje oko minutu. Biće se udaljava uspravnim, ljuljavim hodom, a u jednom trenutku okreće gornji dio tijela i gleda prema kameri. Taj kadar, broj 352, postao je jedna od najpoznatijih slika 20. stoljeća. Patterson i Gimlin napravili su i odljeve otisaka koje je biće ostavilo u pijesku.

Kostim ili životinja

Antropolog Grover Krantz i kasnije Jeff Meldrum, profesor anatomije na Državnom sveučilištu Idaho, tvrdili su da hod na snimci, pokreti mišića i proporcije tijela ne odgovaraju čovjeku u kostimu, i da tadašnji kostimi nisu mogli tako izgledati. Primatolog John Napier, koji je i sam smatrao da sasquatch možda postoji, zaključio je 1973. da hod i građa na snimci više odgovaraju čovjeku u kostimu.

Jedan od problema je brzina snimanja. Patterson nije zabilježio koliko je sličica u sekundi kamera snimala, a o tome ovisi koliko se prirodno biće kreće. Pri 24 sličice u sekundi hod izgleda ljudski, a pri 16 ili 18 manje ljudski.

Godine 1999. Bob Heironimus, poznanik Pattersona, javno je izjavio da je on nosio kostim, a 2002. vlasnik tvrtke za kostime Philip Morris tvrdio je da je Pattersonu poštom prodao kostim gorile. Novinar Greg Long opisao je te tvrdnje u knjizi The Making of Bigfoot (2004.). Ni kostim ni drugi materijalni dokaz nikad nisu predočeni. Patterson je umro 1972. tvrdeći da je snimka prava, a Gimlin je desetljećima ponavljao da nije sudjelovao u prijevari.

Što kaže znanost

Dlake pripisane bigfootu više su puta analizirane. FBI je 1976. dobio uzorak od istraživača Petera Byrnea i 1977. zaključio da je riječ o dlaci životinje iz porodice jelena. Genetičar Bryan Sykes sa Sveučilišta Oxford 2014. objavio je analizu dlaka pripisanih jetiju, bigfootu i sličnim bićima iz cijelog svijeta; svi uspješno ispitani uzorci pripadali su poznatim životinjama ili ljudima.

Studija iz 2009. usporedila je mjesta prijavljenih susreta s područjem rasprostranjenosti crnog medvjeda i pokazala da se gotovo poklapaju. Autori su zaključili da su mnogi susreti mogli biti medvjedi koji su stajali na stražnjim nogama. Kritičari postojanja bigfoota upozoravaju i na to da bi za opstanak vrste trebala cijela populacija, a do danas nije pronađeno nijedno tijelo, kostur ni fosil velikog majmuna u Americi.

Zagovornici odgovaraju da su šume sjeverozapada goleme i slabo istražene, da se ostaci velikih životinja u šumi brzo razgrade i da i danas ima tisuća svjedoka koji tvrde da su vidjeli nešto što nije medvjed.