Kokino

Kokino je nalazište oko kojeg se struka ne slaže. Vrh Tatićev Kamen (makedonski Татиќев Камен) u općini Staro Nagoričane visok je oko 1013 metara, a pod njim, na dvjema terasama, stoje stjenovite gromade s udubinama i otvorima. Prema Cenevu je to prirodni andezitni "vrat" starog vulkana koji su ljudi prije otprilike četiri tisuće godina preoblikovali u svetište i opservatoriju. Prema Rugglesu je to slučaj u kojem je broj mogućih motrišta i oznaka tako velik da se poravnanja mogu naći i slučajno.

Terase pod vrhom

Prema Cenevovu radu (2011.), nalazište se prostire na 90 metara u smjeru istok-zapad i 50 metara sjever-jug, na dvjema stepenastim terasama: istočna je dvadesetak metara viša od zapadne. Geološke analize, prema radu koji citira, pokazuju da je stijena andezitni "vrat", ostatak najranije faze vulkanske aktivnosti kratovsko-zletovskog područja u kasnom pliocenu. Andezit se lomi u okomite i vodoravne stupove i ploče, pa je ljudima, piše Cenev, tako olakšao oblikovanje svetišta.

Na zapadnoj terasi nalaze se tri mjesta za promatranje. Najpoznatija su četiri kamena sjedala, koja se zovu "prijestolja", a uz njih su još dva mjesta za jednu osobu u stojećem položaju. Na istočnoj terasi, uz obzor, nalaze se oznake: rupe i niše u stijeni.

Jovica Stankovski, tada u Narodnom muzeju u Kumanovu, 2001. je kraj sela Kokino otkrio golemo nalazište s terakotom iz brončanog doba, koje se, kako piše Cenev, po veličini i vrsti razlikuje od svih dotad poznatih. Na gornjoj je terasi velika gustoća pokretnih nalaza, što on smatra znakom još nepoznatih kultnih aktivnosti. Cenev spominje i mnoštvo ručnih žrvnjeva koje su Stankovski i Trajkovska 2007. našli pod stijenom na čijem je vrhu jedna od oznaka; to tumači kao potvrdu da se ondje slavio kraj žetve.

Analiza iz 2002.

Cenev, fizičar iz planetarija MKC u Skopju, uključio se 2002. i prvi put u Makedoniji proveo arheoastronomsku analizu arheološkog nalazišta, primjenjujući metodologiju Geralda Hawkinsa, koji ju je koristio na Stonehengeu. Kutove oznaka izmjerio je geodet Čedomir Arsovski laserskim tahimetrom, a Cenev kaže da je u izračunima uzeo u obzir lom svjetlosti i paralaksu. Zanimljivo je da se broj oznaka mijenjao: u radu iz 2006. govori o sedam oznaka u okomitim stijenama, a u radu iz 2011. o devet, uz dodatne oznake za pomrčine.

Njegovi su zaključci sljedeći. S prvog, središnjeg motrišta vidi se devet oznaka: tri za izlazak Sunca u danima suncostaja i ravnodnevice te šest za izlazak punog Mjeseca. Za oznaku ljetnog suncostaja izmjerio je azimut 67° 56′ 50″ i visinu 11° 26′ 40″, što odgovara deklinaciji 23° 9′, a to je, piše, deklinacija Sunca na ljetni suncostaj oko 1800. pr. Kr. Četiri oznake pokazuju izlazak punog Mjeseca u krajnjim položajima, pa Cenev zaključuje da su promatrači poznavali ciklus od 19 godina i razvili mjesečev kalendar s 12 običnih i 7 prijestupnih godina. Prema njemu, 5. prosinca 2006. izlazak punog Mjeseca vidio se točno kroz otvor jedne od tih oznaka.

Zatim slijede ritualni dio i pomrčine. Posebna oznaka, prema Cenevu, propušta izlazak Sunca u danu kraja žetve tako da zraka pada samo na jedno prijestolje, na kojem je navodno sjedio poglavar zajednice. S jednog stojećeg mjesta vide se četiri oznake koje bi, tvrdi, bilježile položaj punog Mjeseca u noćima potpunih pomrčina u razdoblju od 1917. do 1755. pr. Kr., svaku nakon 54 godine i 34 dana, tj. tri Saros-ciklusa. Cenev procjenjuje da su promatrači pomrčine pratili više od 220 godina.

Što kažu sumnjičavi

Taj se sustav teško provjerava. Britanski arheoastronom Clive Ruggles u radu iz 2015. opisuje što se dogodilo 2011.: tadašnja Republika Makedonija predložila je Kokino za popis svjetske baštine kao "drevnu opservatoriju". Prema prijavi, lokalitet je tijekom brončanog doba služio i kao obredni prostor i za promatranje nebeskih tijela, a "kamena sjedala" i "kamene oznake" bili su procjepi i niše u obližnjim stijenama koji su navodno služili kao ciljnici na obzoru. Problem je bio što se slučaj snažno oslanjao na poravnanja: broj mogućih motrišta i mogućih oznaka, piše Ruggles, lako se može objasniti slučajnošću uz odabir podataka. Prijava je odbijena. Ruggles upozorava da postojanje poravnanja samo po sebi ne dokazuje da su ona bila važna onima koji su mjesto gradili i koristili.

To ne znači da je Cenev u krivu. Znači da tvrdnja koja bi se dala provjeriti nije provjerena: nema pisanih izvora, a stijena je puna pukotina i udubina, pa je nemoguće odrediti koje su umjetne i je li ijedna napravljena za promatranje. Zato je Kokino u Atlasu svrstan među nerazriješene slučajeve.

Dokazi za i protiv

Megalitska opservatorija

• U prilog: Cenev je 2002. izmjerio azimute i visine oznaka laserskim instrumentom i izračunao da se s prvog motrišta vidi devet oznaka koje odgovaraju izlascima Sunca i punog Mjeseca.
• U prilog: Prema Cenevu, oznaka ljetnog suncostaja ima deklinaciju koja odgovara Suncu oko 1800. pr. Kr., a to se uklapa u brončanodobne nalaze na lokalitetu.
• Protiv: Ruggles piše da se broj mogućih motrišta i oznaka lako može objasniti slučajnim poklapanjem uz odabir podataka.
• Protiv: Prijava za UNESCO 2011. odbijena je jer je tumačenje ocijenjeno statistički i arheološki nedokazanim.

Obredno svetište

• U prilog: Cenev piše da velika gustoća pokretnih nalaza na gornjoj terasi upućuje na kultne aktivnosti, a pod stijenom s ritualnom oznakom pronađeni su ručni žrvnjevi.
• U prilog: Cenev navodi da su u brončanom dobu na istočnom Sredozemlju i Bliskom istoku planinski vrhovi bili sveta središta, pa lokalitet opisuje kao veliko svetište.
• Protiv: Ruggles upozorava da se prijava za popis svjetske baštine oslanjala uglavnom na poravnanja, a ne na neovisne dokaze o namjeni lokaliteta.
• Protiv: Cenev u radu iz 2006. i sam piše da su kultne aktivnosti na lokalitetu još nepoznate.

Slučajna poravnanja

• U prilog: Ruggles upozorava da veliki broj mogućih točaka motrenja i oznaka lako stvara poravnanja koja izgledaju namjerno.
• U prilog: Stijena je prirodno razlomljena u ploče i stupove, pa su pukotine i udubine mnogobrojne.
• Protiv: Cenev je mjerio oznake koje je smatrao umjetno oblikovanima i primijenio je metodu koju je Hawkins koristio na Stonehengeu.
• Protiv: Broj oznaka u njegovim radovima razlikuje se (sedam 2006., devet 2011.), pa popis oznaka nije stalan.