Je li Kubrick snimio slijetanje na Mjesec?

U travnju 1968. u kinima je premijerno prikazan film 2001: Odiseja u svemiru. Redatelj Stanley Kubrick radio je na njemu godinama, a za vjerodostojan prikaz svemira angažirao je stručnjake koji su ranije radili za NASA-u i za zrakoplovnu industriju. Prizori svemirskih brodova, Mjeseca i bestežinskog stanja izgledali su tako uvjerljivo da su gledatelji izlazili iz kina pitajući se kako su snimljeni.

Petnaest mjeseci kasnije, 20. srpnja 1969., Neil Armstrong i Buzz Aldrin hodali su po Mjesecu, a snimke su gledale stotine milijuna ljudi. Za one koji su sumnjali u let na Mjesec, Kubrick je s vremenom postao odgovor na pitanje "tko je to snimio".

Ideja koja je trebala biti šala

Teorija o lažiranom slijetanju postojala je od 1970-ih, ali Kubrickovo ime u njoj se počelo redovito pojavljivati tek u 1990-ima. Godine 1995. na jednoj internetskoj skupini za šaljive tekstove objavljen je članak "Stanley Kubrick i mjesečeva podvala". U njemu je pisalo da je NASA Kubricka prisilila na suradnju prijetnjom da će otkriti komunističke veze njegova mlađeg brata Raula. Kubrick nije imao brata, a tekst je sadržavao i rečenicu da je Kubrick šetnju po Mjesecu snimao "na terenu", na samom Mjesecu. Unatoč tome, priču su neki autori kasnije prenosili kao istinitu.

Lažni dokumentarac

Godine 2002. francusko-njemačka televizija Arte prikazala je film Opération Lune redatelja Williama Karela. Film izgleda kao ozbiljan dokumentarac: u njemu govore Kubrickova udovica Christiane, astronaut Buzz Aldrin i nekadašnji američki dužnosnici, a priča tvrdi da je Kubrick po nalogu Bijele kuće snimio lažne snimke s Mjeseca. Zapravo je bila riječ o namjernoj parodiji. Karel je stvarne sugovornike intervjuirao pod izlikom da snima film o Kubricku i svemiru, a njihove je rečenice izrezao i složio u novu priču. Lažni svjedoci nosili su imena likova iz Kubrickovih i Hitchcockovih filmova, a na kraju, uz odjavnu špicu, svi se smiju svojim pogreškama. Ipak, dio gledatelja film je shvatio doslovno.

U istom filmu spominje se i stvaran detalj: Kubrick je za film Barry Lyndon (1975.) koristio iznimno svijetle objektive tvrtke Zeiss, izrađene u maloj seriji za NASA-in program. Kupio je tri preostala objektiva i dao ih prilagoditi kako bi mogao snimati prizore osvijetljene samo svijećama. Ta stvarna veza s NASA-om, objektiv, a ne film, postala je jedan od omiljenih argumenata teorije.

Poruke u Isijavanju

Godine 2009. autor Jay Weidner objavio je tumačenje prema kojem je Kubrickov film Isijavanje (1980.) skrivena ispovijest. Dječak Danny u jednom prizoru nosi džemper s natpisom Apollo 11, a broj zloglasne sobe 237 tumačen je kao udaljenost od Zemlje do Mjeseca od oko 237.000 milja. Uzorak tepiha u hotelu podsjećao je pristaše na lansirnu rampu. Ta su tumačenja prikazana u dokumentarcu Room 237 iz 2012., uz niz drugih tumačenja istog filma.

Kritičari su upozorili da je kostimografkinja džemper odabrala iz kataloga jer je izgledao "američki", da srednja udaljenost do Mjeseca iznosi oko 238.900 milja i da je Kubrickov suradnik na filmu mnoga od tih tumačenja nazvao besmislenima.

"Intervju" iz 2015.

U prosincu 2015. internetom se proširio video u kojem stariji muškarac, predstavljen kao Stanley Kubrick, pred kamerom "priznaje" da je slijetanja lažirao. Prema pratećoj priči, intervju je snimljen tri dana prije Kubrickove smrti u ožujku 1999., uz obvezu da se objavi tek nakon 15 godina. Provjera je brzo pokazala da je riječ o isječku iz lažnog dokumentarca Shooting Stanley Kubrick iz 2015., u kojem Kubricka glumi glumac. Christiane Kubrick izjavila je da je intervju izmišljen i da njezin muž nikad nije razgovarao s autorom filma, a Kubrickova kći Vivian kasnije je tvrdnje o ocu i Mjesecu nazvala grotesknom laži.

Što bi trebalo snimiti

Raspravu ne vode samo pristaše i kritičari teorije, nego i ljudi iz filmske struke. Pristaše tvrde da je 2001 dokazao da se svemir može uvjerljivo prikazati u studiju, osobito tehnikom prednje projekcije, koju je Kubrick usavršio za uvodni dio filma. Kritičari odgovaraju da se snimke s Mjeseca razlikuju od Kubrickova Mjeseca: u filmu se prašina diže u oblacima, a ljudi hodaju kao na Zemlji, dok se na snimkama Apolla prašina u vakuumu ponaša drukčije, a astronauti se kreću u šest puta slabijoj gravitaciji. Snimiti satima neprekinute prizore koji bi to uvjerljivo prikazali bilo bi, prema njihovu mišljenju, teže nego doista otići na Mjesec.