UVB-76, Zujalica

Tko god u Europi navečer ugodi kratkovalni prijemnik na 4625 kilohertza, velike su šanse da će čuti isto što su radioamateri slušali i prije četrdeset godina: kratak, tup, zujav ton. Traje nešto više od sekunde, zatim stanka, pa opet ton, dvadesetak puta u minuti. Tako, uz kraće prekide, cijeli dan, cijelu noć, godinama.

Ruski slušatelji postaju zovu "Žužžalka", zujalica, a na Zapadu je poznata kao The Buzzer. Ime UVB-76 nastalo je pogreškom pri zapisivanju. Postaja se u glasovnim porukama od 1997. do 2010. predstavljala pozivnim znakom UZB-76, a kasnije je mijenjala znakove svakih nekoliko godina. Pogrešno zapisano ime ipak se zadržalo.

Glas iza zujanja

Ponekad, rijetko i bez najave, zujanje prestane. Javi se živi glas, muški ili ženski, koji na ruskom pročita pozivni znak, skupine brojeva i kodne riječi, obično dvaput, i zatim utihne. Prva takva poruka zabilježena je na Badnjak 1997., kad je muški glas izgovorio pozivni znak, brojeve i niz imena. Poruke slijede nekoliko stalnih obrazaca, koje radioamateri nazivaju prema njihovu sadržaju, ali kodne riječi i brojevi nemaju javno poznato značenje.

U pozadini zujanja povremeno su se čuli udaljeni razgovori i šumovi prostorije. Zbog toga mnogi zaključuju da ton ne stvara stroj izravno u odašiljaču, nego da uređaj koji zuji stoji pokraj mikrofona koji je stalno uključen. Tako se 2001. u eteru čuo i kratak razgovor na ruskom. U rujnu 2010., za vrijeme velikih promjena u radu postaje, umjesto zujanja nakratko se čula i glazba iz Čajkovskijeva Labuđeg jezera.

Gdje je odašiljač

Radioamateri su smjeranjem signala odašiljač smjestili u blizinu naselja Povarovo, sjeverozapadno od Moskve, između Zelenograda i Solnečnogorska. U rujnu 2010. postaja se preselila, a od tada se vjeruje da se njome upravlja iz okolice Sankt Peterburga. Godinu dana kasnije, 2011., skupina ljudi koji istražuju napuštena mjesta ušla je u napuštenu vojnu bazu kod Povarova i, prema vlastitom svjedočenju, pronašla dnevnik rada odašiljača na frekvenciji 4625 kHz. To se ne može neovisno provjeriti, ali se poklapa s onim što su radioamateri već znali.

Što mreža radi

Najprihvaćenije objašnjenje je i najmanje dramatično. Zujanje je takozvani kanalski biljeg: ton koji označava da je frekvencija zauzeta i da postaja radi, kako bi je prijemnici lako pronašli i kako je nitko drugi ne bi počeo koristiti. Glasovne poruke bile bi zapovijedi ili provjere veze za vojne postrojbe. Stranica Priyom, koju vode istraživači vojnih i obavještajnih radijskih postaja, navodi da postaja pripada zapovjednoj mreži ruskih oružanih snaga i bilježi njezine pozivne znakove i promjene vojnih okruga kojima služi.

Postoje i druge pretpostavke. Najpoznatija je da je Zujalica dio sustava za automatski nuklearni uzvrat, koji bi se aktivirao kad bi zujanje prestalo. Zujanje je, međutim, mnogo puta prestajalo, na sate i dane, a ništa se nije dogodilo, pa tu tvrdnju danas malo tko ozbiljno zastupa. Spominjali su se i pokusi s ionosferom te mjerenje uvjeta širenja radiovalova. Ni jedno od tih tumačenja nije potvrđeno.

Postaja koju svi slušaju

Zahvaljujući internetu Zujalica je postala slavna. Zaljubljenici emitiranje prate preko internetskih prijemnika i bilježe svaku poruku, a nakon novih poruka na forumima se rasprave rasplamsaju iznova. Na frekvenciji su se povremeno javljali i neovlašteni korisnici, koji su puštali glazbu ili pokušavali razgovarati s operaterima, osobito nakon početka rata u Ukrajini 2022. Postaja i dalje radi i ne objašnjava se.