UVB-76, Zujalica

Na frekvenciji 4625 kHz već desetljećima, danju i noću, zuji isti kratki ton. Ponekad zujanje utihne i muški glas na ruskom pročita nekoliko riječi i brojeva, a onda se ton vrati.

Ukratko

  • UVB-76, poznata kao "Zujalica", ruska je kratkovalna postaja koja na frekvenciji 4625 kHz neprekidno emitira kratak zujavi ton, oko dvadesetak puta u minuti.
  • Najstarija sačuvana snimka potječe iz 1982., a prva poznata glasovna poruka iz 1997.
  • Povremene poruke na ruskom sastoje se od pozivnih znakova, riječi i brojeva, a njihovo značenje nije javno poznato.
  • Radioamateri i istraživači smatraju da je riječ o mreži za zapovijedanje ruske vojske, ali to nikad nije službeno potvrđeno.

Tko god u Europi navečer ugodi kratkovalni prijemnik na 4625 kilohertza, velike su šanse da će čuti isto što su radioamateri slušali i prije četrdeset godina: kratak, tup, zujav ton. Traje nešto više od sekunde, zatim stanka, pa opet ton, dvadesetak puta u minuti. Tako, uz kraće prekide, cijeli dan, cijelu noć, godinama.

Ruski slušatelji postaju zovu "Žužžalka", zujalica, a na Zapadu je poznata kao The Buzzer. Ime UVB-76 nastalo je pogreškom pri zapisivanju. Postaja se u glasovnim porukama od 1997. do 2010. predstavljala pozivnim znakom UZB-76, a kasnije je mijenjala znakove svakih nekoliko godina. Pogrešno zapisano ime ipak se zadržalo.

Glas iza zujanja

Ponekad, rijetko i bez najave, zujanje prestane. Javi se živi glas, muški ili ženski, koji na ruskom pročita pozivni znak, skupine brojeva i kodne riječi, obično dvaput, i zatim utihne. Prva takva poruka zabilježena je na Badnjak 1997., kad je muški glas izgovorio pozivni znak, brojeve i niz imena. Poruke slijede nekoliko stalnih obrazaca, koje radioamateri nazivaju prema njihovu sadržaju, ali kodne riječi i brojevi nemaju javno poznato značenje.

U pozadini zujanja povremeno su se čuli udaljeni razgovori i šumovi prostorije. Zbog toga mnogi zaključuju da ton ne stvara stroj izravno u odašiljaču, nego da uređaj koji zuji stoji pokraj mikrofona koji je stalno uključen. Tako se 2001. u eteru čuo i kratak razgovor na ruskom. U rujnu 2010., za vrijeme velikih promjena u radu postaje, umjesto zujanja nakratko se čula i glazba iz Čajkovskijeva Labuđeg jezera.

Gdje je odašiljač

Radioamateri su smjeranjem signala odašiljač smjestili u blizinu naselja Povarovo, sjeverozapadno od Moskve, između Zelenograda i Solnečnogorska. U rujnu 2010. postaja se preselila, a od tada se vjeruje da se njome upravlja iz okolice Sankt Peterburga. Godinu dana kasnije, 2011., skupina ljudi koji istražuju napuštena mjesta ušla je u napuštenu vojnu bazu kod Povarova i, prema vlastitom svjedočenju, pronašla dnevnik rada odašiljača na frekvenciji 4625 kHz. To se ne može neovisno provjeriti, ali se poklapa s onim što su radioamateri već znali.

Što mreža radi

Najprihvaćenije objašnjenje je i najmanje dramatično. Zujanje je takozvani kanalski biljeg: ton koji označava da je frekvencija zauzeta i da postaja radi, kako bi je prijemnici lako pronašli i kako je nitko drugi ne bi počeo koristiti. Glasovne poruke bile bi zapovijedi ili provjere veze za vojne postrojbe. Stranica Priyom, koju vode istraživači vojnih i obavještajnih radijskih postaja, navodi da postaja pripada zapovjednoj mreži ruskih oružanih snaga i bilježi njezine pozivne znakove i promjene vojnih okruga kojima služi.

Postoje i druge pretpostavke. Najpoznatija je da je Zujalica dio sustava za automatski nuklearni uzvrat, koji bi se aktivirao kad bi zujanje prestalo. Zujanje je, međutim, mnogo puta prestajalo, na sate i dane, a ništa se nije dogodilo, pa tu tvrdnju danas malo tko ozbiljno zastupa. Spominjali su se i pokusi s ionosferom te mjerenje uvjeta širenja radiovalova. Ni jedno od tih tumačenja nije potvrđeno.

Postaja koju svi slušaju

Zahvaljujući internetu Zujalica je postala slavna. Zaljubljenici emitiranje prate preko internetskih prijemnika i bilježe svaku poruku, a nakon novih poruka na forumima se rasprave rasplamsaju iznova. Na frekvenciji su se povremeno javljali i neovlašteni korisnici, koji su puštali glazbu ili pokušavali razgovarati s operaterima, osobito nakon početka rata u Ukrajini 2022. Postaja i dalje radi i ne objašnjava se.

Kronologija

  1. 1970-e: Prema stranici Priyom, prvi zapisi o postaji.
  2. 1982.: Najstarija sačuvana snimka zujanja na 4625 kHz.
  3. 24. prosinca 1997.: Prva poznata glasovna poruka.
  4. 3. studenoga 2001.: U pozadini se čuje razgovor na ruskom.
  5. Rujan 2010.: Postaja se seli iz Povarova, mijenja pozivni znak i nakratko emitira glazbu iz Labuđeg jezera.
  6. 2011.: Istraživači napuštenih mjesta tvrde da su u bazi kod Povarova pronašli dnevnik rada odašiljača.
  7. 2022.: Na frekvenciji se sve češće javljaju neovlašteni korisnici.

Što se zna

  1. Postaja na 4625 kHz emitira gotovo neprekidan zujav ton, uz povremene glasovne poruke na ruskom.
  2. Najstarija sačuvana snimka potječe iz 1982., a prva poznata glasovna poruka iz 1997.
  3. Ime UVB-76 nastalo je pogrešnim zapisom pozivnog znaka UZB-76.
  4. Odašiljač je do 2010. bio u blizini Povarova kod Moskve, a nakon toga je premješten.
  5. Zujanje je više puta prestajalo bez ikakvih vidljivih posljedica.

Otvorena pitanja

  • Što znače kodne riječi i brojevi u glasovnim porukama?
  • Kojim postrojbama poruke služe i u kojim bi situacijama bile važne?
  • Zašto postaja koristi stalni ton umjesto tišine između poruka?

Teorije

  • Postaja je dio zapovjedne mreže ruske vojske, a zujanje samo drži frekvenciju zauzetom
  • Postaja je povezana sa sustavom za nuklearni uzvrat
  • Postaja služi za mjerenje uvjeta u ionosferi ili druga znanstvena istraživanja

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori