Postaje s brojevima

Na kratkom valu, gdje se signal odbija od gornjih slojeva atmosfere i putuje preko kontinenata, svatko s prijemnikom može čuti neobične emisije. Kratka melodija ili glazbeni motiv ponavlja se nekoliko minuta. Zatim glas, često ženski i očito snimljen ili umjetno složen, počinje čitati brojeve: "pet, osam, dva, nula, jedan", stanka, nova skupina. Nakon pola sata ili sata emisija prestaje, bez pozdrava i bez imena postaje.

Radioamateri su takve postaje bilježili desetljećima i davali im nadimke prema melodijama i glasovima. Najpoznatija je bila britanska postaja koju su zvali Lincolnshire Poacher, prema taktovima istoimene engleske narodne pjesme koji su se ponavljali prije svake poruke.

Jednokratni ključ

Ako je postaja doista slala poruke agentima, način je jednostavan i vrlo siguran. Agent ima mali radioprijemnik, kakav nije sumnjiv jer ga imaju i mnogi obični ljudi, i bilježnicu jednokratnih ključeva: stranice s nasumičnim brojevima, od kojih jedan primjerak ima on, a drugi služba koja ga vodi. Brojevi s radija i brojevi s ključa jednostavno se zbroje ili oduzmu, i dobije se tekst. Svaka se stranica upotrijebi samo jednom i uništi.

Tako šifrirana poruka ne može se razbiti ni najjačim računalom, ako je ključ doista nasumičan i ako se nikad ne ponovi. Prisluškivač zna samo da postaja nešto šalje, ali ne i kome ni što. Primatelj pritom ništa ne odašilje, pa ga nije moguće pronaći praćenjem signala.

Lovočuvar s Cipra

Postaja Lincolnshire Poacher emitirala je barem od sredine sedamdesetih do srpnja 2008. Engleski ženski glas čitao je skupine od pet brojeva, pri čemu je zadnji broj u skupini izgovarao višim tonom. Radioamateri su smjeranjem signala zaključili da odašilje iz britanske zrakoplovne baze Akrotiri na Cipru, a ranije iz državnog komunikacijskog središta u Engleskoj. Općenito se vjeruje da ju je vodila britanska obavještajna služba MI6, ali to nikad nije službeno potvrđeno. Slična postaja, nazvana Cherry Ripe, emitirala je u Aziji do prosinca 2009.

Britanska izdavačka kuća Irdial-Discs 1997. objavila je četiri CD-a snimki takvih postaja pod nazivom The Conet Project. Zbirka je postala poznata i izvan kruga radioamatera, a njezini se zvukovi pojavljuju u glazbi i filmovima.

Brojevi na sudu

Prvi put je namjena postaja javno potvrđena u američkim sudnicama. Godine 1998. FBI je u Floridi uhitio članove kubanske špijunske mreže poznate kao Mreža Osa (Red Avispa). Na suđenju, koje je završilo osuđujućom presudom 2001., tužitelji su izložili kako su optuženi slušali kubansku postaju nazvanu po riječi "Atención", kojom je počinjala svaka emisija. Brojeve su zapisivali uz pomoć malih kratkovalnih prijemnika i dešifrirali ih programom na prijenosnom računalu. FBI je taj program kopirao još 1995., tajno ušavši u stan jednog od špijuna, pa je mogao čitati poruke.

Iste je godine uhićena Ana Belén Montes, visoka analitičarka obavještajne agencije američkog Ministarstva obrane, koja je godinama špijunirala za Kubu. Prema optužnici, upute je primala šifriranim kratkovalnim emisijama s Kube. Godine 2009. uhićen je bivši službenik State Departmenta Walter Kendall Myers sa suprugom. Prema Ministarstvu pravosuđa SAD-a, kubanska služba svojim je agentima slala šifrirane poruke na kratkom valu, a radioprijemnik koji je par kupio novcem te službe pronašao je FBI. Myers je 2010. osuđen na doživotni zatvor. Kad je 2010. otkrivena skupina ruskih agenata koji su godinama živjeli u SAD-u pod lažnim identitetima, istraga je pokazala da su i oni dio uputa primali kratkovalnim porukama.

Što ostaje nepoznato

Suđenja su potvrdila da kubanske postaje služe za špijunažu i da je ista metoda vjerojatno raširena. Ipak, za većinu postaja koje radioamateri bilježe nitko službeno ne priznaje ni da postoje. Ne zna se koliko ih danas radi, čije su i šalju li prave poruke ili samo prazne nizove, kojima se skriva kad se šalje nešto važno. Internet je donio nove načine tajne komunikacije, ali kratki val ima prednost koju je teško nadmašiti: primatelj ne ostavlja nikakav trag.