Veliko razočaranje 1844.

Kako je nastalo proročanstvo

U prvoj polovici 19. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama širili su se vjerski pokreti koji su očekivali skori drugi Kristov dolazak. To je razdoblje velikih propovjedničkih okupljanja i rasprava o biblijskim proročanstvima. William Miller, baptistički propovjednik i poljoprivrednik iz države New York, počeo je intenzivno proučavati Knjigu proroka Daniela. Posebnu je pozornost posvetio odlomku o 2300 večeri i jutara te zaključio da se taj vremenski raspon treba tumačiti kao 2300 godina.

Miller je računao od datuma koji je povezao s obnovom Jeruzalema i zaključio da će se proročansko razdoblje završiti oko 1843. godine. U početku nije naveo jedan točan dan. Propovijedi i tiskani materijali širili su njegovu poruku, a sljedbenici — poznati kao mileriti — organizirali su sastanke i pozivali ljude da se pripreme za Kristov povratak.

Kada je razdoblje koje su očekivali prošlo bez događaja, neki su sljedbenici odustali, dok su drugi ponovno pregledavali izračune. Samuel S. Snow postao je jedan od zagovornika novog, preciznijeg datuma. Na temelju tumačenja židovskog vjerskog kalendara i blagdana Dana pomirenja predloženo je da se Kristov dolazak očekuje 22. listopada 1844.

Dan iščekivanja

U mjesecima prije određenog datuma mileritski pokret bio je vrlo aktivan. Propovjednici su putovali, tiskali letke i držali javne sastanke. Za dio vjernika očekivanje nije bilo samo intelektualno uvjerenje nego odluka koja je mijenjala svakodnevni život. Neki su prodavali imovinu ili napuštali posao, dok su drugi nastavili živjeti uobičajeno, ali su s velikom pozornošću pratili propovijedi i pripreme zajednice. Tvrdnje o tome koliko je ljudi bilo uključeno razlikuju se, a nije svaki simpatizer bio jednako uvjeren.

Dana 22. listopada okupljeni su čekali događaj koji su smatrali sigurnim. Večer je prošla, zatim i noć, a očekivani povratak nije se dogodio. U kasnijim svjedočanstvima vjernici su opisivali tugu, zbunjenost i osjećaj da su izgubili ne samo određeno predviđanje nego i nadu kojoj su podredili život. Jedan od sudionika, Hiram Edson, kasnije je opisao kako je skupina ostala budna i čekala, a zatim se suočila s razočaranjem.

Naziv „Veliko razočaranje” postao je oznaka za taj događaj i njegove posljedice. Nisu svi mileriti reagirali jednako. Dio se vratio prijašnjim crkvama, dio je nastavio proučavati proročanstva, a drugi su napustili vjeru u Millerovo tumačenje. Pokret nije nestao preko noći, nego se razdvojio u skupine koje su različito objašnjavale što se dogodilo.

Što je značio neostvareni datum?

Jedna skupina zaključila je da je izračun datuma bio pogrešan ili da je sam način tumačenja Biblije bio neodrživ. Drugi su vjerovali da je datum bio ispravan, ali da se očekivani događaj nije odvio na Zemlji. Među njima se razvilo tumačenje prema kojem je 22. listopada označio početak nove faze Kristove službe u nebeskom svetištu, a ne njegov vidljivi povratak. To je tumačenje poslije postalo važno za identitet adventista sedmog dana.

Crkva adventista sedmog dana organizirala se kao zasebna vjerska zajednica 1860-ih. Njezina se povijest ne može svesti samo na neuspjelo proročanstvo: uključivala je daljnje rasprave o suboti, biblijskim učenjima, organizaciji zajednice i ulozi pojedinih propovjednika. Ipak, Veliko razočaranje ostalo je ključni događaj u njezinu povijesnom pamćenju.

Zašto je događaj važan?

Veliko razočaranje često se proučava kao primjer načina na koji vjerske zajednice reagiraju kada se snažno očekivani događaj ne ostvari. U takvim trenucima mogu se raspasti dotadašnja uvjerenja, ali mogu nastati i nova tumačenja koja čuvaju dio prethodnog sustava vjerovanja. Važnu ulogu imaju društvene veze, autoritet propovjednika, način na koji se tumače tekstovi i spremnost zajednice da ponovno razmotri vlastite pretpostavke.

Povijesni izvori uključuju suvremene novinske izvještaje, spise milerita i kasnije zapise vjerskih zajednica. Ti izvori pomažu rekonstruirati događaj, ali se razlikuju po perspektivi: protivnici su često ismijavali pokret, dok su kasniji vjernici događaj tumačili u okviru vlastite vjerske povijesti.