Atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934.

Kralj Aleksandar stigao je u Marseille brodom Dubrovnik u utorak, 9. listopada 1934., na početku državnog posjeta Francuskoj. Posjet je trebao učvrstiti savez dviju država i Malu antantu, jer je ministar Barthou nastojao stvoriti savez kojim bi se obuzdala Njemačka. Aleksandar je inače izbjegavao javne nastupe utorkom, jer su mu tri člana obitelji umrla toga dana, ali ovaj put nije imao izbora.

Pucnji u Marseilleu

Dok se kralj polako vozio kroz gradske ulice u kabrioletu zajedno s Barthouom, na ulicu je stupio Vlado Černozemski. Pucao je iz pištolja Mauser C96 u kralja, a upucao je i vozača. Po jednom opisu skočio je na stepenicu automobila s pištoljem skrivenim u buketu cvijeća, uzviknuo "Vive le roi!" i dvaput pucao u kralja. Aleksandar je umro za nekoliko minuta. Vozač je poginuo odmah; noga mu je pritisnula kočnicu pa se automobil zaustavio.

Barthou je pogođen u ruku, a krvarenje iz arterije dovelo je do smrti manje od sat vremena poslije. Dugo se pretpostavljalo da ga je ubio atentator, no balistički izvještaj iz 1935., objavljen tek 1974., pokazao je da je fatalni metak potjecao iz revolvera francuske policije: ministra je, prema tome, pogodio zalutali metak policajca u prvom metežu. Deset ljudi iz kolone bilo je ranjeno, a među gledateljima devetero, od kojih četvero smrtno.

Atentator je sabljom ranio francuski časnik, a potom ga je policajac pogodio i svjetina je teško pretukla. Odveden je u policijsku postaju i umro je iste večeri. Njegov je identitet potvrđen otiscima prstiju: bugarska policija objavila je 17. listopada da je riječ o Vladu Černozemskom.

Događaj je ušao u povijest filma: jedan od prvih atentata snimljenih kamerom. Snimatelj je bio samo nekoliko metara od auta, a nastavio je snimati i poslije. Trenutak pucnjave nije snimljen, a jedan američki žurnal poslije je montažom stvorio dojam da jest.

Istraga i suđenje

Francuska policija ubrzo je utvrdila da su atentatori uvježbani i naoružani u Mađarskoj, da su u Francusku putovali s krivotvorenim čehoslovačkim putovnicama i da su često telefonirali Anti Paveliću, vođi ustaša, koji je živio u Italiji. Suučesnici su bili Ivan Rajić, Mijo Kralj, Zvonimir Pospišil i Antun Godina; Rajić i Pospišil uhićeni su 10. listopada, a Kralj pet dana poslije. Osuđeni su na doživotni zatvor, iako su jugoslavenske vlasti očekivale smrtnu kaznu, a 1940., nakon pada Francuske, Nijemci su ih pustili.

U Jugoslaviji su javnost i tisak držali da je Italija imala ključnu ulogu. Demonstranti su prosvjedovali pred talijanskim poslanstvom u Beogradu i konzulatima u Zagrebu i Ljubljani. Barthouov nasljednik Pierre Laval, htio je nastaviti zbližavanje s Rimom, a London i Pariz, privatno su poručili Beogradu da Mussolinija ni u kom slučaju neće dopustiti okriviti. Britanski ministar vanjskih poslova John Simon 19. listopada 1934. izjavio je da ga je Mussolinijev govor u Milanu uvjerio u njegovu neumiješanost.

Kraljevo tijelo vraćeno je u Jugoslaviju razaračem Dubrovnik, a 18. listopada pogrebu u Beogradu prisustvovalo je oko pola milijuna ljudi. Aleksandar je pokopan u Oplencu; naslijedio ga je jedanaestogodišnji sin Petar II. uz regentski savjet pod vodstvom kneza Pavla.

Dokazi za i protiv

Izvršitelji su VMRO i ustaše

• U prilog: Černozemski je bio član VMRO-a, a francuska je istraga povezala sudionike s Pavelićem i s ustaškim krugom.
• U prilog: Tri suučesnika priznala su sudjelovanje; Kralj je, prema jednom prikazu, priznao sve, i svi su osuđeni na doživotni zatvor.
• Protiv: Sam atentat nije dokaz tko je plan financirao, trenirao i zaštitio; istraga je pokazala put preko Mađarske i krivotvorenih putovnica.
• Protiv: Sama priznanja i presude ne govore tko je plan osmislio i zaštitio.

Uloga država (Italija, Mađarska)

• U prilog: Pavelić je živio u Italiji, a u Italiji je bilo sklonjeno stotine ustaša; atentatori su uvježbani u Mađarskoj.
• U prilog: Jugoslavenska javnost i vlada držale su Italiju presudnom, a talijanski diplomat Pompeo Aloisi izrazio je, strah da su ustaše iz Italije ubile kralja i tražio uvjeravanja da Italija nije umiješana.
• Protiv: Britanska i francuska vlada tada su zaključile da je Mussolini odgovoran europski državnik i nisu dopustile da ga se optuži; nije objavljen dokument kojim bi se talijansko vodstvo izravno povezalo s odlukom o ubojstvu.
• Protiv: Nijedno od izvješća koja navode izvori ne dokazuje državno naručivanje atentata; neki navode samo "vjerojatnu" potporu talijanske obavještajne službe.

Nema dovoljno dokaza

• U prilog: Barthouov nasljednik Pierre Laval, atentat je smatrao smetnjom koju je najbolje zaboraviti, a London i Pariz nisu željeli okriviti Mussolinija.
• U prilog: Balistički izvještaj o Barthouovoj smrti ostao je tajan do 1974., što pokazuje koliko je dokumenata dugo bilo nedostupno.
• Protiv: Za izvršitelje i njihove sudbine postoje presude i otisci prstiju, pa je pitanje "tko" na razini izvršitelja zatvoreno.
• Protiv: Tvrdnja da se ništa ne zna zanemaruje ono što je istraga utvrdila o Mađarskoj, putovnicama i kontaktima.