Sarajevski atentat 1914. i tko je stajao iza Mlade Bosne

Šest mladića, naoružanih pištoljima i bombama, čekalo je na ulicama Sarajeva. Petorica nisu učinila ništa, a šesti je, nakon što je nadvojvoda promijenio put, pucao s udaljenosti od nekoliko metara. Pitanje tko je naoružao zavjerenike još se raspravlja.

Ukratko

Dana 28. lipnja 1914. u Sarajevu je Gavrilo Princip pucnjima ubio austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju; atentat je pripremila skupina mladih iz Mlade Bosne.
Austro-Ugarska je smatrala da je Srbija umiješana i 23. srpnja joj je poslala ultimatum; 28. srpnja objavila je rat, što je ubrzo dovelo do Prvog svjetskog rata.
Zavjerenici su oružje i obuku dobili u Srbiji preko majora Vojislava Tankosića i Milana Ciganovića, ali povjesničari se razilaze o tome koliko je o tome znala srbijanska vlada.
Princip je na suđenju tvrdio da je pothvat bio "čisto privatan", a priče o Srbiji, Crnoj ruci i Apisu i danas se tumače različito.

Na Vidovdan 1914., obljetnicu kosovske bitke iz 1389., prijestolonasljednik Franjo Ferdinand došao je u Sarajevo da prisustvuje vojnim vježbama i otvori državni muzej. Dolazak je pao i na četrnaestu obljetnicu njegova braka sa Sofijom, kojoj je kao supruzi iz neravnopravnog braka protokol obično branio da sjedi uz njega; vojne dužnosti dopuštale su iznimku.

Zavjera iz Beograda

Prema dostupnim opisima, krajem 1913. i početkom 1914. nekoliko je grupa već planiralo atentate. Danilo Ilić, sarajevski učitelj i član kruga nalik na Crnu ruku, tvrdio je da ga je pukovnik C. A. Popović poslao u Beograd Dragutinu Dimitrijeviću Apisu, šefu srpske vojne obavještajne službe. Na sastanku u Toulouseu u siječnju 1914. odlučeno je da se Muhamed Mehmedbašić, stolar iz Hercegovine, pošalje u Sarajevo da ubije guvernera Oskara Potioreka.

Paralelno je nastala druga zavjera. Student Gavrilo Princip i Nedeljko Čabrinović, u Beogradu, dobili su vijest o dolasku nadvojvode i dogovorili akciju; Princip je zatražio da im se pridruži Trifko Grabež, a Ilić je u Sarajevu angažirao Vasu Čubrilovića i Cvjetka Popovića. Trojica iz Beograda pristupila su Milanu Ciganoviću, a preko njega majoru Tankosiću. Svi su kasnije na sudu posvjedočili da su dobili šest ručnih bombi, četiri pištolja FN Browning, novac, tablete za samoubojstvo, obuku i kartu s označenim žandarima.

Putovali su Savom do Šapca, a potom, uz pomoć pogranične straže i agenata Narodne obrane, preko Drine u Bosnu. Agenti su izvijestili Narodnu obranu, a ona predsjednika Nikolu Pašića, čije su rukom pisane bilješke s imenom Tankosića i nadimkom jednog od atentatora Austrijanci kasnije zaplijenili.

28. lipnja

Zavjerenici su bili raspoređeni duž puta kolone. Mehmedbašić i Čubrilović nisu učinili ništa. Oko 10.10 Čabrinović je bacio bombu koja je odskočila od sklopljenog krova automobila i eksplodirala ispod idućeg, ranivši 16 do 20 ljudi. Progutao je cijanid i skočio u Miljacku, ali je preživio jer je otrov bio star, a rijeka plitka. Kolona je odjurila prema Vijećnici. Sigurnost je bila slaba: na ulicama je bilo oko šezdeset policajaca.

Nadvojvoda je u Vijećnici u govoru gradonačelnika Fehima Čurčića prosvjedovao: "Dolazim u posjet, a dočekuju me bombama." Nakon Vijećnice Gavrilo Princip pucao je i smrtno ranio nadvojvodu i njegovu suprugu.

Suđenje

Austrougarske vlasti uhitile su atentatore i pomagače. Suđenje je održano od 12. do 23. listopada 1914., a presuda je izrečena 28. listopada. Većini je stavljeno na teret urota radi veleizdaje u vezi sa srbijanskim službenim krugovima, jer se za veleizdaju mogla izreći smrt. Trojica atentatora preuzela su punu odgovornost i oslobodila Srbiju; Princip je rekao: "Naša je stvar bila čisto privatna... Srbija nema nikakve veze i ne može se držati odgovornom." Sud im nije povjerovao jer su se njihove izjave razlikovale od iskaza u istrazi. Presuda je, bez dokaza, zaključila da su Narodna odbrana i vojni krugovi u Kraljevini Srbiji bili umiješani. Hrvatska enciklopedija bilježi da su rezultati istrage "upućivali na umiješanost Srbije", zbog čega je Austro-Ugarska 23. srpnja poslala ultimatum.

Apis je 1917., na Solunskom procesu, osuđen na smrt i pogubljen; na sudu je tvrdio da je on naredio atentat, ali to je neprovjerena tvrdnja iz vremena kad je pokušavao spasiti sebi život.

Dokazi za i protiv

Mlada Bosna djelovala je sama

U prilog: Princip i suoptuženici pred sudom su tvrdili da je zavjera bila "privatna" i da Srbija nije imala veze s njom.
U prilog: Bilježi se da je zavjera nastala iz inicijative Principa, Čabrinovića i Grabeža, nepoznata Crnoj ruci.
Protiv: Sami su zavjerenici posvjedočili da su oružje, novac, pilule i obuku dobili od majora Tankosića i Ciganovića u Srbiji.
Protiv: Sud je primijetio da se iskazi s glavne rasprave razlikuju od onih iz istrage.

Crna ruka i vojni krugovi iz Beograda

U prilog: Apis je bio šef vojne obavještajne službe i vođa Crne ruke, a Tankosić mu je bio desna ruka; Tankosić je, novinaru Luciju Magriniju potvrdio da je isporučio bombe i pištolje i obučio atentatore.
U prilog: Apis se pred srpskim sudom 1917. pripisao zasluge za atentat.
Protiv: Ističe se da je Apisova tvrdnja iz 1917. nedokazana i da ju je dao u pokušaju da spasi život.
Protiv: Ne postoji sačuvan dokument koji bi pokazao da je Apis izdao izravnu zapovijed za ubojstvo nadvojvode.

Umiješanost srbijanske vlade

U prilog: Agenti Narodne obrane izvijestili su Pašića, a njegove rukom pisane bilješke sa Tankosićevim imenom Austrijanci su zaplijenili.
U prilog: Hrvatska enciklopedija bilježi da su pripadnici Mlade Bosne bili "potajno pomagani od srpske vlade".
U prilog: Granični časnici, uključujući kapetana Popovića u Šapcu, pomogli su atentatorima prijeći u Bosnu.
Protiv: Nema dokaza da je vlada Nikole Pašića naručila atentat ni da je znala pojedinosti plana; sud je zaključak o umiješanosti donio, "unatoč nedostatku dokaza".
Protiv: Pašićeve bilješke bilježe da je bio obaviješten, ali ne i da je plan odobrio.

Kronologija

1910.: Bogdan Žerajić pokušava atentat na guvernera Varešanina i postaje uzor Mladoj Bosni.
Siječanj 1914.: Sastanak u Toulouseu o atentatu na guvernera Potioreka.
28. svibnja 1914.: Princip, Grabež i Čabrinović kreću iz Beograda.
28. lipnja 1914.: Atentat u Sarajevu.
23. srpnja 1914.: Austro-Ugarska šalje ultimatum Srbiji.
28. srpnja 1914.: Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji.
12.–28. listopada 1914.: Suđenje u Sarajevu.
1917.: Solunski proces; Apis osuđen na smrt.

Ključne osobe

Gavrilo Princip: Student koji je pucao u nadvojvodu i njegovu suprugu.
Nedeljko Čabrinović: Bacio je bombu prije fatalnog pucnja.
Danilo Ilić: Sarajevski organizator zavjere.
Vojislav Tankosić: Srpski major koji je opskrbio i obučio atentatore.
Dragutin Dimitrijević Apis: Šef srpske vojne obavještajne službe i vođa Crne ruke.
Nikola Pašić: Srbijanski premijer čije su bilješke o planu Austrijanci zaplijenili.

Što se zna

Atentat se dogodio 28. lipnja 1914. u Sarajevu; Princip je ubio Franju Ferdinanda i Sofiju.
Atentatori su oružje, novac i obuku dobili u Srbiji, a granicu prešli uz pomoć srpskih graničnih službi i agenata Narodne obrane.
Suđenje u Sarajevu trajalo je od 12. do 23. listopada 1914.; presuda je zaključila da su srpski vojni krugovi bili umiješani, iako dokaza o tome nije bilo.
Austro-Ugarska je 23. srpnja 1914. poslala ultimatum Srbiji, a 28. srpnja objavila rat.
Apis je 1917. osuđen na smrt na Solunskom procesu.

Što tvrde zagovornici

Atentat je djelo Mlade Bosne, mladih Bosanaca koji su željeli kraj austrougarske vlasti i ujedinjenje južnih Slavena.
Srbija, iako je pomagala u opskrbi i prijelazu granice, kao država atentat nije naručila.
Austro-Ugarska je atentat iskoristila kao povod za ultimatum i rat protiv Srbije.

Što kažu kritičari

Bez oružja, obuke i staze preko Drine zavjera ne bi uspjela; sve su to osigurali ljudi iz srbijanskih vojnih krugova.
Pašić je, prema zaplijenjenim bilješkama, bio obaviješten o aktivnostima na granici, pa se ne može reći da je Beograd bio nevin promatrač.
Mlada Bosna i Crna ruka bile su povezane mrežama, pa je razlika između "privatnog" i "državnog" djelovanja manje jasna nego što je Princip tvrdio.

Otvorena pitanja

Je li Apis doista naredio atentat ili je to naknadna tvrdnja?
Što je Pašić znao o planu i u kojem trenutku?
Koliko su se zavjerenici iz Mlade Bosne razlikovali od onih koje je opskrbljivala Crna ruka?

Teorije

Atentat su zamislili i izveli mladi iz Mlade Bosne, a pomoć iz Srbije bila je sporedna
Atentat je isplanirala i omogućila Crna ruka oko Apisa
Srbijanska vlada znala je za plan i nije ga spriječila

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Clark, C. (2012). The Sleepwalkers: How Europe Went to War in 1914. Allen Lane.
Dedijer, V. (1966). The Road to Sarajevo. Simon & Schuster.
MacKenzie, D. (1989). The "Black Hand" on Trial: Salonika, 1917. East European Monographs.