Krađa Mona Lise

Danas je Mona Lisa najpoznatija slika na svijetu, a pred njom se svakoga dana tiska mnoštvo posjetitelja. Početkom 20. stoljeća bila je cijenjeno djelo Leonarda da Vincija, ali ne i svjetska zvijezda. Mnogi povjesničari umjetnosti smatraju da je njezina slava velikim dijelom posljedica jednog dana u kolovozu 1911., kad je sa zida jednostavno nestala.

Ponedjeljak u praznom muzeju

Louvre je ponedjeljkom bio zatvoren za posjetitelje, a u dvoranama su radili samo čistači, majstori i čuvari. U ponedjeljak 21. kolovoza 1911., rano ujutro, jedan je muškarac u bijeloj radnoj kuti kakvu su nosili radnici muzeja ušao u dvoranu Salon Carré. Skinuo je Mona Lisu sa zida, odnio je na sporedno stubište, ondje je izvadio iz zaštitne staklene kutije i okvira te izašao iz zgrade kroz službeni izlaz. Slika je naslikana na topolovoj dasci i nije velika, pa ju je mogao sakriti ispod kute.

Nestanak nitko nije odmah primijetio. Fotografi su sliku ponekad skidali radi snimanja, pa su čuvari pretpostavili da je u ateljeu. Tek sutradan, kad je slikar koji je došao precrtavati djelo upitao gdje je, počela je potraga. Louvre je zatvoren na tjedan dana, a vijest je obišla svijet.

Pjesnik i slikar pod sumnjom

Policija je ispitala stotine ljudi. Istraga je ubrzo skrenula prema umjetničkim krugovima Montmartrea. Géry Pieret, nekadašnji tajnik pjesnika Guillaumea Apollinairea, godinama ranije odnio je iz Louvrea nekoliko malih iberskih kipova, a dva je prodao Pablu Picassu. Kad je Pieret nakon krađe Mona Lise novinama prodao priču o tome kako se lako iz Louvrea iznose predmeti, sumnja je pala i na njegove prijatelje.

Apollinaire je uhićen u rujnu 1911. i nekoliko je dana proveo u zatvoru. Policija je ispitala i Picassa. Obojica su vratila kipove i oslobođena su jer nisu imala nikakve veze s nestankom Mona Lise. Ta epizoda pokazuje koliko je policija tada tapkala u mraku.

Za to vrijeme novine su objavljivale sliku na naslovnicama, kabareti su o njoj pjevali, a ljudi su dolazili u Louvre gledati prazan zid. Lice Lise Gherardini postalo je poznato ljudima koji ga nikad nisu vidjeli uživo.

Kovčeg s dvostrukim dnom

U studenom 1913. firentinski trgovac umjetninama Alfredo Geri dobio je pismo potpisano s "Leonardo". Pošiljatelj je nudio da Mona Lisu "vrati Italiji". Geri je pozvao ravnatelja galerije Uffizi Giovannija Poggija, i njih su se dvojica u prosincu sastali s pošiljateljem u njegovoj hotelskoj sobi u Firenci. Iz drvenog kovčega, ispod donjeg rublja i alata, muškarac je izvadio sliku. Poggi ju je usporedio s fotografijama i oznakama na poleđini i potvrdio da je prava.

Pošiljatelj je bio Vincenzo Peruggia, talijanski staklar i ličilac iz Lombardije koji je nekoliko godina živio u Parizu i nakratko radio u Louvreu, među ostalim na izradi zaštitnih staklenih kutija za slike. Uhićen je u Firenci 12. prosinca 1913. Slika je prije povratka izložena u Firenci, Rimu i Milanu, a u Louvre je vraćena početkom siječnja 1914.

Domoljub ili lopov

Peruggia je tvrdio da je djelovao sam i iz domoljublja: smatrao je da je Napoleon odnio sliku iz Italije i da je treba vratiti. Mona Lisa, međutim, nije bila ratni plijen. Leonardo ju je sam ponio u Francusku, a nakon njegove smrti ušla je u zbirku francuskog kralja. Sud u Firenci osudio je Peruggiju 1914. na godinu dana i petnaest dana zatvora, a nakon žalbe kazna je smanjena pa je odslužio oko sedam mjeseci. U Italiji su ga mnogi doživljavali kao junaka. Umro je u Francuskoj 1925.

Istražitelji i kasniji autori upozoravali su na nedosljednosti u njegovoj priči: kako je ušao u muzej, je li mu netko pomogao i zašto je sliku dvije godine držao u pariškom stanu. Neki su smatrali da je cijelo vrijeme tražio kupca.

Priča o Valfiernu

Godine 1932. američki novinar Karl Decker objavio je u časopisu The Saturday Evening Post priču koju mu je navodno ispričao čovjek koji se predstavljao kao markiz Eduardo de Valfierno. Prema toj priči, Valfierno je smislio krađu: krivotvoritelj Yves Chaudron izradio je nekoliko kopija Mona Lise, a Valfierno ih je prodao bogatim kolekcionarima, od kojih je svaki vjerovao da kupuje ukradeni original. Peruggia mu je, navodno, bio samo izvođač, a pravu sliku nije ni trebalo prodati.

Priča je postala vrlo popularna i prepričava se u knjigama i filmovima. Ipak, oslanja se isključivo na Deckerov članak. Nijedan dokument, svjedok ni krivotvorina nisu je potvrdili, a nije pouzdano utvrđeno ni da je Valfierno uopće postojao pod tim imenom. Zato je istraživači danas navode kao nepotvrđenu tvrdnju, a ne kao rješenje.