Codex Seraphinianus

Većina zagonetnih knjiga stara je stoljećima, a njihovi su autori odavno mrtvi. Codex Seraphinianus je drukčiji: napisan je u Rimu u doba kad su se već prodavala osobna računala, a njegov autor i danas daje intervjue. Pa ipak, ni čitatelji ni stručnjaci ne mogu se dogovoriti što je zapravo pred njima.

Atelje kraj Panteona

Luigi Serafini rođen je u Rimu 1949. Studirao je arhitekturu, radio kao dizajner i bavio se crtanjem i kiparstvom. Sredinom 1970-ih, nakon putovanja kroz Sjedinjene Države uz pomoć mreže prijatelja, počeo je u svom ateljeu u ulici Via di Sant'Andrea delle Fratte, nekoliko koraka od Panteona, crtati knjigu koja je trebala opisati jedan cijeli svijet. Kako je kasnije ispričao časopisu Wired, posao je trajao tri do četiri godine, a usporedo je za život crtao arhitektonske nacrte. Knjigu je, kaže, završio uglavnom zato što je urednik izgubio strpljenje.

Jednog ljetnog poslijepodneva 1978. u ured izdavača Franca Marije Riccija u Milanu stigao je velik paket. Umjesto rukopisa u njemu su bile ilustrirane stranice s natpisima na pismu koje nitko od urednika nije prepoznao. Ricci, poznat po raskošnim knjigama tiskanima na ručno rađenom papiru, odlučio ih je objaviti. Prvo izdanje izašlo je 1981. u dva sveska i nakladi od 5000 primjeraka.

Enciklopedija drugog svijeta

Codex je složen kao prava enciklopedija. Ima jedanaest poglavlja u dva dijela. Prvi dio opisuje prirodu: biljke koje se same iščupaju i sele, voće koje krvari, životinje nalik konjima, nosorozima i pticama, čudna dvonožna bića te fiziku i kemiju, koja se smatra najapstraktnijim poglavljem. Drugi dio govori o ljudima: o tijelu, povijesti, pismu, hrani, odjeći, igrama i arhitekturi. Na kraju je nešto što izgleda kao kazalo.

Crteži su vedrih boja i vrlo pomni. Mnogi su nadrealne inačice stvarnih stvari: biljka koja izraste u oblik stolca i zatim postane stolac, par koji se u zagrljaju pretvara u aligatora, čovjek koji jaše vlastiti lijes. Uz njih stoje grafikoni, tablice, popisi i cijele stranice teksta. Jedini čitljiv tekst u knjizi su redci na francuskom na dvjema ilustracijama šestog poglavlja: citat iz romana U potrazi za izgubljenim vremenom Marcela Prousta.

Pismo bez ključa

Pismo Codexa piše se slijeva nadesno, u redcima, i ima velika i mala slova. Neka se slova pojavljuju samo na početku ili na kraju riječi, a zaobljeni znakovi s petljama i čvorovima podsjećaju na konce. Tekst izgleda kao da ima gramatiku i pravopis, pa se odmah nameće pitanje može li se pročitati.

Do danas je odgonetnut samo jedan dio. Allan C. Wechsler i bugarski jezikoslovac Ivan Deržanski pokazali su da su stranice numerirane posebnim brojevnim sustavom, inačicom sustava s bazom 21. Riječi i rečenice nitko nije pročitao.

Talijanski pisac Italo Calvino napisao je 1981. esej o knjizi i usporedio ga s doživljajem pisma koje se uvijek čini na rubu razumljivosti, a američki znanstvenik Douglas Hofstadter pisao je o njoj u zbirci eseja Metamagical Themas, gdje mu se neki crteži čine uznemirujućima, a drugi vizionarski lijepima. Prema Serafiniju, predgovor je trebao napisati francuski teoretičar Roland Barthes, ali je umro 1980.

Što kaže autor

Serafini je dugo izbjegavao razgovore o Codexu. Novinar časopisa The Believer pokušao je 2006. dobiti intervju, ali odgovor nikad nije stigao. Tri godine kasnije, na predavanju u Društvu bibliofila Sveučilišta u Oxfordu 11. svibnja 2009., Serafini je rekao da pismo nema nikakvo značenje, da je pisanje nalikovalo automatskom pisanju i da je čitatelju htio prenijeti osjećaj djeteta pred knjigom koju još ne zna čitati, iako vidi da odraslima ima smisla.

Isto je ponovio 2013. za Wired: uvijek je govorio da iza pisma nema značenja i da je to igra. Usporedio je Codex s Rorschachovim testom mrlja, u kojem svatko vidi ono što želi vidjeti. Kad su ga pitali o ljudima na internetu koji tvrde da su knjigu dešifrirali, odgovorio je da je to opsjednutost misterijem koja njemu nije važna.

Ni to nije uvjerilo sve. Dio čitatelja smatra da netko tko je stotine stranica ispisao tako dosljednim pismom teško da je to radio bez ikakvog unutarnjeg sustava. Jedna sugovornica u članku The Believera rekla je da joj je teško zamisliti nekoga tko proizvodi stranicu za stranicom nečega što izgleda kao pismo, a da to nije pismo, i da se pita ima li ono neko privatno značenje. Sam Serafini pridonosi nesigurnosti: u istom razgovoru za Wired rekao je da neće ni potvrditi ni zanijekati, poput junaka Poeove priče Ukradeno pismo.

Knjiga koja se vratila

Prva izdanja brzo su rasprodana, a primjerci su na tržištu antikvarnih knjiga dosezali visoke cijene. Američko izdanje izašlo je 1983., francusko i španjolsko 1993., a izdavač Rizzoli objavio je jeftinija izdanja 2006., 2013. i 2021., uz nove crteže i Serafinijev predgovor. Uz pomoć interneta knjiga je stekla novu publiku, a kritičari su je uspoređivali s Borgesovom pričom Tlön, Uqbar, Orbis Tertius, s djelima M. C. Eschera i Hieronymusa Boscha te, gotovo uvijek, s Voynichevim rukopisom. Serafini sam o Voynichevu rukopisu misli da je stara podvala.