Močvarna tijela sjeverne Europe, od Tollunda do Lindowa

Riječ je o ljudskim ostacima, a ne o predmetima. Ova stranica opisuje što istraživači znaju i raspravljaju, bez traženja senzacije.

Što tresetište radi s tijelom

Močvarno tijelo nije mumija u uobičajenom smislu: nitko ga nije balzamirao. Tresetišta imaju kiselu vodu, nalik octu, u kojoj se tkivo "kiseli", a bez kisika bakterije ne mogu razgraditi tijelo. Da bi to djelovalo, tijelo mora biti položeno zimi ili u rano proljeće, kad je voda hladnija od 4 °C. Koža se tamni i štavi, a čuvaju se i keratin, kosa, nokti te vuneni i kožni predmeti. Kosti su, nasuprot tome, često otopljene, jer kiselina razgrađuje kalcijev fosfat. Najbolje ih čuvaju uzdignuta tresetišta, a najvažnija nalazišta su u hladnijim krajevima uz slano more, poput Jutlanda.

Tollundski čovjek

Tollundskog je čovjeka 8. svibnja 1950. u tresetištu Bjældskovdal, 12 kilometara zapadno od Silkeborga na Jutlandu, otkrila obitelj Hojgaard. Tijelo je bilo tako dobro očuvano da je obitelj pozvala policiju. Arheolog Peter Vilhelm Glob s Aarhuskog sveučilišta procijenio je da je staro oko dvije tisuće godina. Čovjek je ležao zgrčen, oko 60 metara od čvrstog tla, ispod 2,3 metra treseta, u šiljastoj kapi od ovčje kože i vune i s remenom oko struka. Oko vrata mu je bila čvrsto zategnuta omča od pletene kože. Lice mu je bilo mirno, a na bradi se vidjelo oko milimetar čekinja.

Forenzički je utvrđeno da je umro vješanjem. Nielsen i suradnici 2018. objavili su u časopisu Radiocarbon nova ispitivanja kostiju: dijeta je bila prvenstveno biljna, a usjevi su vjerojatno uzgajani na gnojenim poljima; datacija ga smješta u razdoblje od 405. do 380. pr. Kr.

Lindowski čovjek

Lindowskog čovjeka 1. kolovoza 1984. pronašli su radnici koji su vadili treset na Lindow Mossu kraj Wilmslowa u Cheshireu; godinu dana ranije pronađena je Lindowska žena. Bio je zdrav muškarac u sredini dvadesetih godina, vjerojatno višeg društvenog položaja, jer tijelo ne pokazuje tragove teškog rada. Danas je na stalnom postavu u Britanskom muzeju. Datiranje je bilo problematično, a novija se ispitivanja kreću između 2. pr. Kr. i 119. godine, dakle željezno doba ili rimsko-britansko razdoblje.

Smrt je bila nasilna i složena: udarac po glavi, uzica od životinjske tetive oko vrata (možda omča, možda ogrlica) i posjekotina na vratu. Anne Ross, stručnjakinja za religiju željeznog doba, predložila je da je riječ o ljudskoj žrtvi i da je "trostruka smrt" bila ponuda različitim bogovima. Posljednji obrok bio je blago zagorjela pogača od žitarica, a u želucu je nađena i peludna prašina imele, što upućuje na ožujak ili travanj. Jedni u tome vide obredni obrok, drugi običnu hranu ili čak namjerno ponižavajući posljednji obrok.

Žrtva, kazna ili nešto treće

Dva se tumačenja često oslanjaju na Tacita. U Germaniji rimski povjesničar piše da se robovi koji su služili u obredima božice Nerthus utapaju u jezeru, što upućuje na žrtvovanje; u 12. poglavlju opisuje kažnjavanje pod pletenim ogradama u blatu, što upućuje na kaznu. Tacit međutim govori o Germanima općenito, a tijela se protežu kroz tisuće godina i više kultura.

Zbog toga su arheolozi u drugoj polovici 20. stoljeća većinom govorili o žrtvovanju, osobito kad bi tijelo imalo ozljede vrata ili glave. Danas se opreznije kaže da za ponajviše tijela uzrok smrti i razlog polaganja u močvaru ne mogu sigurno utvrditi, a razlozi su mogli biti različiti, od presude do obreda ili običnog ukopa. Mnogi odrasli iz ranog neolitika u danskim tresetištima bili su mladi, između 16 i 20 godina, što je potaknulo nagađanja o žrtvama ili kažnjenicima. Najstarije poznato tijelo, Koelbjergski čovjek iz Danske, datira se oko 8000. pr. Kr., a najstarije s mekim tkivom, Cashelski čovjek iz Irske, oko 2000. pr. Kr.

Pitanje poštovanja

Arheologinja Melanie Giles u radu iz 2009. u časopisu Archaeological Dialogues piše da su močvarna tijela predmet suprotstavljenih zahtjeva za poštovan odnos prema drevnim mrtvima. Zagovara arheološko istraživanje, ali i savjetovanje sa zajednicama i promišljen način izlaganja.

Dokazi za i protiv

Obredno žrtvovanje

• U prilog: Neka tijela, poput Lindowskog čovjeka, imaju više različitih ozljeda, što Brothwell opisuje kao prekomjerno nasilje (overkill), pa se tumači kao obred.
• U prilog: Tacit opisuje žrtvovanje utapanjem u obredima božice Nerthus, a posljednji obrok Lindowskog čovjeka sadržavao je pogaču i imelu.
• Protiv: Tacit u 12. poglavlju opisuje kažnjavanje u močvari, što upućuje na drukčije objašnjenje.
• Protiv: Teško je dokazati namjeru iz ozljeda, a stanje tijela često onemogućuje razlikovanje ozljeda prije i poslije smrti.

Kazna ili ubojstvo

• U prilog: Prema Tacitu, počinitelji teških prijestupa kažnjavani su pod pletenim ogradama u blatu.
• Protiv: Jedini opis iz Tacita ne objašnjava tijela iz brončanog ni neolitičkog doba, ni ona iz kasnijih stoljeća.
• Protiv: Datacije se protežu kroz tisuće godina i više kultura, pa jedno objašnjenje ne mora vrijediti za sve.