Mravlje spirale smrti

Mravi selci nemaju stalnog mravinjaka. Kolonija, kod vrste Eciton burchellii i do dvjesto tisuća mrava koji idu u lov, noću se skuplja u privremeni bivak, a danju kreće u lov. Mravi u dugim kolonama prekrivaju šumsko tlo i hvataju sve što ne može pobjeći: kukce, pauke, ličinke iz osinjih gnijezda. Svakih nekoliko dana cijela se kolonija seli na novo mjesto, noseći jaja i ličinke.

Radnice većine vrsta mrava selaca imaju sitne oči ili ih nemaju uopće. Put pronalaze mirisom. Mravi na čelu kolone ostavljaju na tlu kemijski trag, a svi iza njih taj trag slijede, pojačavajući ga vlastitim. Sustav je brz i pouzdan, sve dok trag ne skrene sam u sebe.

Krug opsega 365 metara

Američki prirodoslovac William Beebe vodio je istraživačku postaju Njujorškog zoološkog društva u Kartabou, na ušću rijeka Cuyuni i Mazaruni u tadašnjoj Britanskoj Gvajani. U knjizi Edge of the Jungle, objavljenoj 1921., opisao je što je vidio jednog jutra. Kolona mrava selaca koja se selila iz gnijezda kraj poljskog zahoda prolazila je kroz dvorište postaje, spuštala se do pijeska uz rijeku, prolazila kroz šipražje i šuplje deblo, penjala se uz obalu i vraćala do zahoda. Ondje se, na palom deblu nekoliko koraka od mjesta gdje je bilo gnijezdo, kraj kolone spajao s njezinim početkom.

Beebe je mjerio. Krug je imao opseg od 1200 stopa, oko 365 metara. Mravi su nosili jaja i ličinke i kretali se pet do sedam centimetara u sekundi, pa je svakom mravu za jedan krug trebalo oko dva i pol sata. Kolona je kružila cijelo poslijepodne i cijelu noć. Drugog jutra mnogi su mravi bacili teret i usporili. Na kraju je nekoliko iscrpljenih mrava skrenulo s kruga niz obalu, drugi su krenuli za njihovim mirisom i ostatak kolonije nestao je u džungli.

Krug na betonu

Theodore Christian Schneirla, psiholog Američkog prirodoslovnog muzeja u New Yorku, godinama je proučavao mrave selce na otoku Barro Colorado, u jezeru usred Panamskog kanala. Dana 3. rujna 1936. roj sitnih crnih mrava vrste koja se danas zove Labidus praedator prošao je kroz krčevinu oko laboratorija i do sumraka se izgubio. U 7.30 sljedećeg jutra kuharica laboratorija pozvala je Schneirlu da pogleda nešto neobično.

Na betonskoj stazi ispred knjižnice nekoliko stotina mrava hodalo je u krugu promjera desetak centimetara, suprotno od kazaljke na satu, oko male hrpice mrava u sredini. Mrav koji bi krenuo u suprotnom smjeru brzo bi se, sudarajući se s drugima, okrenuo natrag. Do podneva se krug proširio na četrnaest centimetara, a hrpica u sredini nestala je u kretanju. U deset sati navečer mravi su i dalje kružili, ali sve sporije. U 6.30 sljedećeg jutra staza je bila prekrivena mrtvim i umirućim mravima. Tridesetak preživjelih još je sporo kružilo u krugu od sedam centimetara. Sat poslije gotovo nijedan više nije stajao, a sitni mravi drugih vrsta iz okolice odnosili su mrtve.

Schneirla je slučaj objavio 1944. pod engleskim nazivom circular milling, kružni mlin. Zaključio je da su mravi uginuli od isušivanja, nakon više od 24 sata gotovo neprekidnog kruženja po suhom tlu. Kad bi pala kiša, krug bi se odmaknuo od mokrog dijela staze, a tijekom dana pomaknuo se tridesetak centimetara. Mravi su vjerojatno ostali odsječeni od kolonije još prethodne večeri, kad je pohod završio. Kemijski trag sam nije dovoljan da objasni pojavu, pisao je Schneirla, ali je mravima stalno davao smjer. Važna je bila i podloga: betonska staza bila je posve jednolika, bez neravnina, vriježa i korijenja koji bi u šumi poremetili pravilan krug. Schneirla je takvu podlogu nazvao gotovo umjetnim okolnostima kakve se u prirodi rijetko javljaju.

Gusjenice na rubu vaze

Schneirla je u radu naveo i stariji slučaj. Francuski prirodoslovac Jean-Henri Fabre opisao je u šestom svesku svojih Entomoloških uspomena pokus iz 1896. Gusjenice borova četnjaka, koje se kreću u povorkama prateći svilenu nit koju predu one na čelu, popele su se na rub velike vaze i zatvorile krug opsega 1,35 metara. Fabre je uklonio niti sa stijenki vaze i gusjenice su kružile sedam dana, zastajući samo kad bi noću zahladilo. Schneirla je usporedio mravlji krug i s kruženjem jata riba koje je 1927. opisao oceanograf A. E. Parr.

Pravila prometa

Kasnija istraživanja pokazala su koliko su pravila po kojima mravi selci hodaju zapravo dobra. Iain Couzin i Nigel Franks 2003. su usporedili računalni model s mjerenjima na vrsti Eciton burchellii. Kolonije te vrste imaju do dvjesto tisuća mrava koji idu u lov, kolone su im duge više od sto metara, a u satu donesu više od tri tisuće komada plijena. Model je pokazao da jednostavna pravila po kojima pojedini mrav skreće i reagira na susjede dijele kolonu u odvojene trake za odlazak i povratak, u kojima promet teče najbrže. Stvarni mravi selci ponašaju se baš onako kako model predviđa za najveći protok. Nijedan mrav ne vodi i nijedan ne vidi cijelu kolonu. Isto svojstvo koje kolonu čini učinkovitom, to što svaki mrav slijedi onoga ispred sebe, u rijetkim okolnostima postaje zamka.