Nesreća zračnog broda Hindenburg

Pristajanje u olujnom vremenu

Hindenburg je bio njemački putnički zračni brod ispunjen vodikom. Krenuo je iz Frankfurta 3. svibnja 1937. na sjevernoatlantski let prema Lakehurstu. Njemačka istražna komisija navela je da je brod pri polasku imao 61 člana posade i 36 putnika. Po dolasku je loše vrijeme odgodilo slijetanje; posada je čekala da se vremenski uvjeti poboljšaju i potom se vratila prema pristaništu.

U 19:25 po lokalnom vremenu, tijekom manevara za spuštanje, u stražnjem dijelu broda uočen je plamen. Vatra je brzo zahvatila ovojnicu i plinske ćelije. Brod se srušio na tlo za manje od minute. Nesreća je odnijela živote 36 ljudi: 13 putnika, 22 člana posade i jednog radnika na zemlji. Fotografije i filmske snimke učinile su požar jednim od najpoznatijih zrakoplovnih događaja 20. stoljeća, ali dramatična snimka ne otkriva sama po sebi uzrok.

Njemačka komisija zabilježila je da se vjetar promijenio tijekom prilaza te da je brod izveo više zavoja prije spuštanja užadi. Oko četiri minute nakon što su užad bačena na zemlju, izbio je požar. Svjedoci nisu bili suglasni oko prvog mjesta plamena jer se vatra širila vrlo brzo, a golema konstrukcija onemogućavala je cjelovit pogled. Izvještaj je zabilježio lepršanje ovojnice između rebara 62 i 72, iznad plinske ćelije broj pet; istražitelji su smatrali da je moglo nastati zbog istjecanja plina.

Smithsonianov kustos Tom Crouch naglasio je još jednu granicu rekonstrukcije: filmske snimke prikazuju brod u plamenu, ali nema snimke samog trenutka paljenja. Plamen se širio kroz vodikove ćelije prema pramcu, a cijeli je događaj završio za manje od četrdeset sekundi. Zbog toga se iskazi o mjestu prvog plamena razlikuju i ostavljaju otvorenim pitanje što se zbilo nekoliko sekundi prije nego što su kamere zabilježile požar.

Što su ispitivale komisije

Njemačko i američko ministarstvo trgovine organizirali su istrage. Njemačka komisija proučila je vremenske uvjete, putanju broda, svjedočenja posade i zemaljskih radnika te provela pokuse o mogućim uzrocima. Izvještaj je razmatrao elektrostatičko pražnjenje, električne instalacije, zapaljivi plin i namjerno izazivanje požara. Komisija nije pronašla dokaz koji bi nedvojbeno objasnio nastanak plamena.

U američkim izvještajima zabilježena su svjedočenja o lepršanju vanjske ovojnice prije požara, što je moglo upućivati na istjecanje vodika. Smithsonianov povijesni pregled navodi da su istražitelji zaključili kako je do katastrofalnog požara došlo kad se slobodni vodik pomiješao sa zrakom, ali nisu utvrdili što je zapalilo smjesu. Ta razlika odvaja poznati mehanizam širenja vatre od nerazriješenog izvora paljenja.

Statički elektricitet, premaz i sabotaža

Jedna skupina objašnjenja polazi od nakupljenog statičkog elektriciteta. Zračni brod prolazio je kroz kišu i električno nestabilno vrijeme; pražnjenje između dijelova konstrukcije moglo je zapaliti vodik koji je istjecao. Njemačka komisija ispitala je taj scenarij, ali nije utvrdila izravan dokaz konkretnog iskrenja.

Inženjer Addison Bain kasnije je istaknuo da je premaz platnene ovojnice sadržavao tvari koje bi mogle gorjeti. Smithsonianov tekst iz 2017. prenosi mišljenje kustosa Smithsonianova Nacionalnog muzeja zrakoplovstva i svemira Toma Croucha da bi statički naboj, premaz i istjecanje vodika mogli djelovati zajedno. To je hipoteza o mogućem uzroku i širenju požara, ne dokaz da je premaz sam zapalio brod.

Sabotaža se pojavila u ranim nagađanjima, uključujući tvrdnje o bombi na brodu, no istrage nisu pronašle potvrdu. Njemačka komisija nije zaključila da je eksploziv izazvao požar. Stoga je najtočnije reći da se uzrok paljenja nije utvrdio; sabotaža ostaje nepotkrijepljena mogućnost, a ne ravnopravno dokazana teorija.