Lusitania i druga eksplozija

Podmornica je ispalila samo jedan torpedo, ali preživjeli su čuli dvije eksplozije. Golemi prekooceanski brod potonuo je za osamnaest minuta, a u teretu je imao streljivo.

Ukratko

Britanski putnički brod Lusitania potopila je 7. svibnja 1915. njemačka podmornica U-20 kod južne obale Irske; poginulo je gotovo 1200 ljudi, među njima više od stotinu Amerikanaca.
Podmornica je ispalila jedan torpedo, ali preživjeli i zapovjednik podmornice opisali su i drugu, snažniju eksploziju nakon udara.
Brod je, prema teretnom listu, prevozio streljivo za puške i dijelove topničkih granata, pa se desetljećima raspravlja je li drugu eksploziju izazvao taj teret, ugljena prašina ili kotlovi.
Dio pisaca tvrdi i da je britanska vlada svjesno izložila brod opasnosti kako bi uvukla Sjedinjene Države u rat.

Kad je 1907. krenula na prvo putovanje, Lusitania je bila najveći i najbrži putnički brod na svijetu, ponos britanske tvrtke Cunard. Na liniji između Liverpoola i New Yorka prevozila je bogate putnike, iseljenike i poštu. I kad je u kolovozu 1914. izbio Prvi svjetski rat, nastavila je ploviti, iako su njemačke podmornice počele napadati brodove oko Britanije.

U veljači 1915. Njemačka je vode oko Britanskog otočja proglasila ratnim područjem u kojem će potapati neprijateljske brodove bez upozorenja. Dana 1. svibnja 1915., na dan kad je Lusitania isplovljavala iz New Yorka, njemačko veleposlanstvo objavilo je u američkim novinama oglas kojim upozorava putnike da brodovi pod britanskom zastavom u tim vodama mogu biti uništeni. Većina putnika oglas nije shvatila ozbiljno, jer se vjerovalo da je brod prebrz da bi ga podmornica dostigla.

Jedan torpedo, dvije eksplozije

Poslijepodne 7. svibnja Lusitania se približavala irskoj obali kod rta Old Head of Kinsale. Zapovjednik podmornice U-20 Walther Schwieger uočio je brod i u 14:10 ispalio jedan torpedo, koji je udario u desni bok blizu pramca. Gotovo odmah uslijedila je druga, snažnija eksplozija iz unutrašnjosti broda. Schwieger je u brodski dnevnik upisao da je eksplozija bila neobično jaka i da je možda riječ o kotlu, ugljenu ili streljivu.

Brod se brzo nagnuo na desnu stranu, pa su se mnogi čamci za spašavanje s jedne strane zaglavili, a s druge su visjeli iznad palube. Lusitania je potonula za samo osamnaest minuta. Od otprilike 1960 ljudi na brodu, poginulo je oko 1197, među njima i mnogo žena i djece. Spasioci iz obližnjeg Queenstowna, današnjeg Cobha, izvukli su preživjele i stotine tijela.

Zemlja koja je bila neutralna

Među poginulima bilo je više od stotinu američkih državljana. Sjedinjene Države tada su bile neutralne, a potonuće je izazvalo bijes u američkoj javnosti. Predsjednik Woodrow Wilson oštrim je notama zatražio da Njemačka prestane napadati putničke brodove. Njemačka je odgovorila da je Lusitania bila naoružana i da je prevozila ratni materijal, pa je bila zakoniti cilj. SAD je u rat ušao tek u travnju 1917., ali se Lusitania dugo spominjala kao jedan od razloga za to.

Što je bilo u potpalublju

Britanska istraga pod vodstvom lorda Merseyja 1915. zaključila je da su brod pogodila dva ili čak tri torpeda i da je za potonuće kriva samo Njemačka. Kapetana Williama Turnera oslobodila je krivnje, iako je raspravljala o tome je li slijedio upute Admiraliteta o izbjegavanju podmornica. Druga eksplozija tako je službeno objašnjena drugim torpedom, iako njemački dnevnik i kasniji zapisi pokazuju da je ispaljen samo jedan.

Teretni list pokazivao je da je brod prevozio više od četiri tisuće sanduka streljiva za puške te topničke granate bez eksplozivnog punjenja i upaljače. Britanska vlada desetljećima je izbjegavala govoriti o teretu. Pisac Colin Simpson 1972. tvrdio je da je brod nosio i više eksploziva nego što je navedeno i da je upravo on prouzročio drugu eksploziju.

Što su pronašli ronioci

Olupina leži na desnom boku na dubini od oko devedeset metara, pa se mjesto udara torpeda ne može vidjeti. Oceanograf Robert Ballard, koji ju je pregledao 1993., nije našao znakove eksplozije u skladištu streljiva. Predložio je da je drugu eksploziju izazvala ugljena prašina u gotovo praznim spremnicima ugljena. Drugi istraživači smatraju vjerojatnijim da je hladna morska voda dospjela do užarenih kotlova ili da je pukao glavni parovod pod visokim tlakom. Ronioci su 2008. u olupini snimili streljivo za puške, što je potvrdilo teretni list, ali ne i da je to streljivo eksplodiralo.

Pismo prvog lorda Admiraliteta

Teoriji o zavjeri najviše je pridonijelo pismo koje je u veljači 1915. prvi lord Admiraliteta Winston Churchill napisao predsjedniku Trgovačke komore. U njemu je pisao da je važno privući neutralne brodove britanskim obalama, posebno u nadi da se Sjedinjene Države zavade s Njemačkom. Zagovornici zavjere u tome vide dokaz da je Lusitania svjesno ostavljena bez pratnje razarača. Povjesničari upozoravaju da pismo govori o neutralnim brodovima općenito i da nema dokumenta koji pokazuje da je itko namjerno žrtvovao Lusitaniju.

Kronologija

7. lipnja 1906.: Porinuta je Lusitania.
4. veljače 1915.: Njemačka proglašava vode oko Britanije ratnim područjem.
Veljača 1915.: Winston Churchill piše pismo o privlačenju neutralnih brodova.
1. svibnja 1915.: Lusitania isplovljava iz New Yorka; njemačko veleposlanstvo objavljuje upozorenje u novinama.
7. svibnja 1915., 14:10: U-20 ispaljuje torpedo; brod tone za osamnaest minuta.
Srpanj 1915.: Britanska istraga lorda Merseyja zaključuje da su brod pogodila najmanje dva torpeda.
Travanj 1917.: Sjedinjene Države ulaze u rat.
1972.: Colin Simpson objavljuje knjigu o teretu Lusitanije.
1993.: Robert Ballard pregledava olupinu i predlaže eksploziju ugljene prašine.
2008.: Ronioci u olupini snimaju streljivo za puške.

Ključne osobe

Walther Schwieger: Zapovjednik podmornice U-20 koja je potopila Lusitaniju.
William Turner: Kapetan Lusitanije, preživio potonuće.
John Bigham, lord Mersey: Sudac koji je vodio britansku istragu potonuća.
Winston Churchill: Prvi lord Admiraliteta u vrijeme potonuća.
Woodrow Wilson: Predsjednik SAD-a koji je od Njemačke tražio prestanak napada na putničke brodove.
Robert Ballard: Oceanograf koji je 1993. pregledao olupinu.
Colin Simpson: Britanski pisac koji je 1972. tvrdio da je brod nosio eksploziv.

Što se zna

Lusitaniju je 7. svibnja 1915. potopila njemačka podmornica U-20 jednim torpedom; brod je potonuo za osamnaest minuta.
Poginulo je oko 1197 od otprilike 1960 ljudi na brodu, među njima više od stotinu Amerikanaca.
Nakon udara torpeda dogodila se druga eksplozija u brodu, koju su opisali preživjeli i zapovjednik podmornice.
Teretni list navodio je streljivo za puške, topničke granate bez punjenja i upaljače.
Britanska istraga 1915. zaključila je da su brod pogodila najmanje dva torpeda, iako je ispaljen samo jedan.

Što tvrde zagovornici

Brod je nosio ratni teret, a britanska vlada to je godinama prikrivala, pa je druga eksplozija mogla biti eksplozija streljiva ili neprijavljenog eksploziva.
Istraga lorda Merseyja izmislila je drugi torpedo kako bi se izbjeglo pitanje tereta.
Churchillovo pismo pokazuje da je Admiralitet želio incident koji bi uvukao SAD u rat.
Lusitania je na kraju putovanja ostala bez vojne pratnje, iako se znalo da u tim vodama djeluju podmornice.
Brod je potonuo neobično brzo za svoju veličinu, što upućuje na snažnu unutarnju eksploziju.

Što kažu kritičari

Streljivo za puške nije eksplozivno na način da bi raznijelo trup, a granate nisu imale punjenje.
Ballard nije našao tragove eksplozije u skladištu streljiva, a ugljena prašina ili kotlovi mogu objasniti drugu eksploziju.
Teret je bio naveden u teretnom listu, pa nije bio tajan, a prevoženje streljiva putničkim brodovima tada nije bilo neuobičajeno.
Churchillovo pismo govori o neutralnim brodovima općenito, a ne o Lusitaniji.
Nema dokumenta koji pokazuje da je itko namjerno doveo brod u opasnost.