Nestanak Amelije Earhart

Amelia Earhart bila je 1937. jedna od najpoznatijih žena na svijetu. Godine 1932. postala je prva žena koja je sama preletjela Atlantik bez slijetanja, napisala je knjige, držala predavanja i zagovarala mjesto žena u zrakoplovstvu. Te je godine krenula u pothvat koji je trebao okruniti njezinu karijeru: let oko svijeta, što bliže ekvatoru, najduljom mogućom rutom.

Najteža dionica

Letjela je dvomotornim zrakoplovom Lockheed Electra 10E, registracije NR16020, prilagođenim za dugačke letove. S njom je bio Fred Noonan, iskusni pomorski i zrakoplovni navigator. Krenuli su iz Kalifornije prema istoku, preko Južne Amerike, Afrike i Azije, i krajem lipnja 1937. stigli u Lae na Novoj Gvineji. Iza njih je bilo oko 35.000 kilometara, a pred njima najteži dio puta.

Otok Howland ravna je mrlja kopna duga oko dva i pol kilometra, usred Tihog oceana. Od Laea je udaljen više od 4000 kilometara. Pronaći ga bez satelitske navigacije, uz pomoć zvijezda, sata i radija, značilo je pogoditi točku u oceanu nakon gotovo cijelog dana leta. Kod otoka ih je čekao brod obalne straže SAD-a Itasca, koji je trebao održavati radiovezu i dimom im pokazati put.

Glas preko radija

Earhart i Noonan poletjeli su iz Laea 2. srpnja 1937. u 10 sati ujutro po lokalnom vremenu. Kad su se približili Howlandu, posada Itasce počela je hvatati njezine poruke. Signal je bio sve jači, što je značilo da je blizu. Ali veza nije radila u oba smjera: ona je više puta javljala da ne čuje brod i da joj ponestaje goriva, a s broda nisu uspjeli odrediti smjer iz kojeg se javlja.

Posljednja poruka koju je Itasca zabilježila javljala je da lete duž linije 157–337, odnosno pravcem sjeverozapad-jugoistok koji prolazi kroz Howland, i da tragaju za otokom. Nakon toga zavladala je tišina.

Najveća potraga svog vremena

Američka mornarica i obalna straža pokrenule su potragu koja je trajala do 19. srpnja i stajala oko četiri milijuna dolara, što je tada bila najskuplja potraga u povijesti SAD-a. Brodovi i zrakoplovi pretražili su golema područja oceana i otoke oko Howlanda. Ništa nije pronađeno. Earhart je proglašena mrtvom 5. siječnja 1939.

Službeni zaključak bio je jednostavan: nisu pronašli otok, ponestalo im je goriva i pali su u more negdje u blizini Howlanda. Ta je teorija i danas najraširenija među povjesničarima zrakoplovstva. Elgen Long, pilot i istraživač, u knjizi iz 1999. izračunao je gdje je Electra mogla pasti. U tom su području sonarne potrage 2003., 2006. i 2024. pretražile tisuće četvornih kilometara dna. Godine 2024. jedna je tvrtka objavila sonarnu sliku koja je podsjećala na zrakoplov, ali se pri ponovnom snimanju pokazalo da je riječ o stijenama.

Kosti na Nikumarorou

Druga teorija polazi od iste posljednje poruke. Linija 157–337 nastavlja se prema jugoistoku do nenaseljenog koraljnog otoka Gardner, danas Nikumaroro. Prema toj pretpostavci, Earhart je sletjela na plitki greben za oseke i neko vrijeme preživjela kao brodolomka.

Godine 1940. britanski upravitelj Gerald Gallagher pronašao je na otoku dijelove ljudskog kostura, ostatke vatre i dijelove ženske cipele. Kosti je 1941. pregledao liječnik David Hoodless i zaključio da pripadaju muškarcu. Same kosti zatim su izgubljene. Godine 2018. antropolog Richard Jantz usporedio je Hoodlessova mjerenja s procjenom Earhartinih mjera iz fotografija i odjeće i zaključio da su njoj sličnija nego velikoj većini ljudi iz usporedne skupine. Kritičari odgovaraju da se analiza temelji na mjerama izgubljenih kostiju i na procjenama, a ne na samim ostacima.

Skupina TIGHAR desetljećima organizira ekspedicije na Nikumaroro i pronašla je predmete koje povezuje s Earhart, ali nijedan nije nedvojbeno njezin.

Japanski otoci

Treća teorija tvrdi da su Earhart i Noonan sletjeli na Maršalove otoke, tada pod japanskom upravom, i da su ih Japanci zarobili i odveli na Saipan, gdje su umrli. Zagovornici se pozivaju na iskaze stanovnika otoka i vojnika prikupljene desetljećima kasnije. Kritičari upozoravaju da su ti iskazi neizravni i da nijedan dokument iz japanskih arhiva to ne potvrđuje.