Nuraghi

Tko putuje Sardinijom, prije ili kasnije ugleda na brežuljku ili uz rub polja kamenu kulu koja nalikuje na odsječeni stožac. Sardinci ih zovu nuraghe, a na jugu otoka nuraxi. Podrijetlo riječi nije poznato; povezuje se s mjesnim imenima poput Nurra i Nurri i s nekim starim sardskim riječima za gomilu kamenja ili šupljinu.

Kule bez žbuke

Klasični nuraghe je okrugla kula čiji se zidovi sužavaju prema vrhu. Vanjski sloj zida složen je od velikih kamenih blokova, često bazalta ili granita, koji su pri dnu golemi, a prema vrhu sve manji. Unutarnji sloj čine manji kameni redovi, a prostor između ispunjen je sitnim kamenjem i zemljom. Žbuke nema: kula stoji samo zahvaljujući težini i rasporedu kamenja.

Kroz uski ulaz ulazi se u hodnik s nišama, a on vodi u okruglu prostoriju natkrivenu kupolom. Kupola nije pravi luk nego je složena od kamenih redova koji se postupno primiču jedan drugome dok se ne zatvore pri vrhu. U debljini zida spiralno se penje stubište prema gornjoj prostoriji, a ponekad i trećoj, i prema terasi na vrhu. Neke su kule bile visoke dvadesetak metara, a za najvišu poznatu, Nuraghe Arrubiu, procjenjuje se da je bila i viša.

Kasnije su oko mnogih kula dograđene druge kule, povezane zidovima i dvorištima, pa su nastali složeni nuraghi s tri, četiri ili pet kula. Oko njih su s vremenom nicala sela okruglih kamenih kuća.

Selo ispod brežuljka

Najpoznatiji složeni nuraghe je Su Nuraxi, "nuraghe" na južnosardskom, kraj sela Barumini. Prije sredine 20. stoljeća izgledao je kao obični brežuljak. Arheolog Giovanni Lilliu, koji je rođen u Baruminiju, iskapao ga je od 1950. do 1957. i ispod zemlje otkrio središnju kulu s tri prostorije jednu iznad druge, četiri kule oko nje povezane zidom i dvorište s bunarom. Oko svega toga ležali su ostaci sela s desecima okruglih kuća.

Središnja kula podignuta je u drugom tisućljeću pr. Kr., a selo je, s prekidima i obnovama, bilo naseljeno do rimskog doba. Lilliu je Su Nuraxi i druge nuraghe tumačio prije svega kao utvrde i sjedišta poglavara. Su Nuraxi je 1997. upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Utvrda, hram ili znak na zemlji

Zbog debelih zidova, uskih ulaza i položaja na uzvisinama s kojih se nadzire okolica, nuraghi se dugo tumače kao utvrde. Drugi istraživači ističu da su mnogi raspoređeni gusto i ravnomjerno po plodnoj zemlji, nekoliko stotina metara jedan od drugoga, pa predlažu da su obilježavali posjede obitelji i zajednica, služili kao kuće uglednih rodova, spremišta hrane i mjesta okupljanja.

Emma Blake proučila je 2001. odnos između kula i grobova i pokazala da su nuraghi i obližnji zajednički grobovi, koje Sardinci zovu "grobovima divova", često povezani u istom krajoliku. Njihovi graditelji tako su svoje mrtve i svoje kule smještali jedne uz druge.

U svetištima iz kasnijeg nuragijskog razdoblja pronađeni su mali kameni i brončani modeli nuraga, što pokazuje da je kula postala znak cijele zajednice. Na poluotoku Sinis 1974. otkriveni su ulomci velikih kamenih kipova ratnika, strijelaca i boksača, poznatih kao divovi iz Mont'e Prame, a među njima i kameni modeli kula.

Kule i nebo

Istraživač arheoastronomije Mauro Zedda i astrofizičar Juan Antonio Belmonte izmjerili su smjerove ulaza stotina nuraga. U radu iz 2004. pokazali su da su ulazi usmjereni pretežno prema jugoistoku, u rasponu koji obuhvaća izlazak Sunca na zimski suncostaj i najjužniji izlazak Mjeseca. Iz toga su zaključili da su graditelji pri postavljanju kula vodili računa o nebu.

Šerdeni s otoka

Egipatski zapisi iz 13. i 12. stoljeća pr. Kr. spominju Šerdene, ratnike s rogatim kacigama koji su služili faraonima kao plaćenici, a zatim se pojavili među Narodima s mora. Neki istraživači povezuju njihovo ime sa Sardinijom i nuragijskom kulturom, čiji brončani kipići prikazuju ratnike s rogatim kacigama. Drugi upozoravaju da je sličnost imena slab dokaz i da su Šerdeni mogli doći na Sardiniju tek nakon lutanja Sredozemljem, ili s njom uopće nisu povezani.