Operacija Gladio

U svibnju 1972. u selu Peteano kraj Gorizije na sjeveroistoku Italije anonimni poziv doveo je karabinjere do napuštenog automobila. Kad su otvorili poklopac motora, eksplodirala je bomba. Trojica su poginula. Istraga je najprije usmjerena prema ljevici, a zatim je godinama stajala.

Više od deset godina kasnije neofašist Vincenzo Vinciguerra priznao je da je postavio bombu. Na suđenju 1984. tvrdio je da su dijelovi državnog aparata pomagali ekstremnoj desnici i spomenuo tajnu strukturu unutar države. Sudac istrage Felice Casson iz Venecije ponovno je otvorio slučaj i 1990. dobio pristup arhivima vojne obavještajne službe. Ono što je ondje pronašao dovelo je do jednog od najneobičnijih priznanja u poslijeratnoj talijanskoj politici.

Vojska koja je trebala ostati iza

Odmah nakon Drugog svjetskog rata zapadne vlade strahovale su od sovjetske invazije na zapadnu Europu. Britanci su iz rata imali iskustvo s tajnim jedinicama za sabotažu, pa su zajedno s Amerikancima i europskim saveznicima počeli osnivati mreže "ostani iza". Njihovi članovi trebali su u slučaju okupacije ostati na zauzetom području i ondje skupljati obavještajne podatke, izvoditi sabotaže i pomagati u bijegu savezničkim pilotima.

Mreže su se osnivale u gotovo svim članicama NATO-a, a slične su postojale i u neutralnim zemljama poput Švicarske, Austrije i Švedske. NATO je osnovao odbore koji su usklađivali njihovo planiranje i zajedničke vježbe. Članovi su se birali među provjerenim antikomunistima, a oružje, eksploziv i radiouređaji zakopavali su se u tajna skladišta.

U Italiji, gdje je Komunistička partija bila najjača na Zapadu, mreža je dobila ime Gladio, po rimskom maču. Osnovana je sredinom pedesetih godina, u vrijeme kad je ministar obrane bio Paolo Emilio Taviani, u suradnji talijanske vojne obavještajne službe i CIA-e. Glavno središte za obuku nalazilo se na Sardiniji.

Priznanje u parlamentu

Nakon Cassonovih otkrića premijer Giulio Andreotti predao je parlamentarnom povjerenstvu za istragu terorizma izvješće o mreži, a 24. listopada 1990. govorio je o njoj u Zastupničkom domu. Opisao je strukturu za prikupljanje podataka, odgovor i zaštitu, sa skladištima oružja i pričuvnim časnicima. Kasnije je predao popis od 622 člana i naveo da je 127 skladišta oružja ispražnjeno. Tvrdio je i da Gladio nije imao nikakve veze s bombaškim napadima koji su Italiju potresali od kraja šezdesetih do početka osamdesetih godina.

Andreottijevo priznanje izazvalo je lančanu reakciju. U Belgiji je ministar obrane potvrdio postojanje slične mreže, a parlament je pokrenuo istragu. U Švicarskoj je parlamentarna istraga već bila otkrila tajnu organizaciju P-26, koju je vlada u studenome 1990. raspustila. Priznanja o postojanju takvih mreža stigla su i iz drugih zemalja, od Nizozemske i Luksemburga do Grčke. Talijanski Gladio raspušten je krajem 1990.

Dana 22. studenoga 1990. Europski parlament usvojio je rezoluciju u kojoj je osudio postojanje tajnih paravojnih struktura koje su desetljećima djelovale izvan demokratskog nadzora i pozvao države članice da ih istraže i raspuste.

Sjena strategije napetosti

Italija je od 1969. do 1980. doživjela niz bombaških napada s mnogo mrtvih, od Piazze Fontana u Milanu do željezničkog kolodvora u Bologni. Za to se razdoblje ustalio naziv "strategija napetosti": pretpostavka da su napadi trebali posijati strah i pripremiti javnost za autoritarnu vlast ili barem spriječiti komuniste da dođu na vlast.

Talijanski sudovi osudili su za neke od tih napada pripadnike neofašističkih skupina. Zbog ometanja istrage o napadu u Bologni osuđeni su i neki pripadnici vojne obavještajne službe te vođa masonske lože P2 Licio Gelli. Suci i parlamentarna povjerenstva utvrdili su da su pojedinci iz državnih službi štitili ekstremiste i skrivali tragove.

Upravo je tu granica između dokumentiranog i spornog. Švicarski povjesničar Daniele Ganser u knjizi iz 2005. tvrdio je da su mreže "ostani iza" u nekoliko zemalja bile povezane s terorizmom i prevratima. Dio njegovih tvrdnji oslanja se na američki vojni priručnik za koji je Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a utvrdilo da je sovjetska krivotvorina. Izvješće skupine lijevih zastupnika u talijanskom parlamentarnom povjerenstvu iz 2000. tvrdilo je da su napade organizirali ili podupirali ljudi iz državnih institucija i ljudi povezani s američkim obavještajnim službama. Drugi povjesničari, oslanjajući se na kasnije deklasificirane dokumente, upozoravaju da talijanski dokumenti iz 1972. izričito isključuju uporabu Gladija protiv unutarnjih prevrata. Nijedan sud nije utvrdio da je Gladio kao organizacija izveo neki napad.