Tabbyina zvijezda

Zvijezda u zviježđu Labuda povremeno je gubila i petinu svoje svjetlosti, bez ikakvog pravilnog ritma. Kad su astronomi 2015. objavili da ne znaju zašto, svijet je počeo govoriti o divovskoj građevini izvanzemaljaca.

Ukratko

  • KIC 8462852, prozvana Tabbyina zvijezda po astronomkinji Tabethi Boyajian, zvijezda je u zviježđu Labuda čiju je svjetlost svemirski teleskop Kepler bilježio od 2009. do 2013.
  • Volonteri projekta Planet Hunters uočili su da joj sjaj povremeno pada i do 22 posto, nepravilno i bez ponavljanja, što ne može izazvati planet.
  • Astronom Jason Wright 2015. naveo je i mogućnost umjetne "megastrukture" kao jednu od hipoteza koju treba provjeriti, što je izazvalo veliko zanimanje javnosti.
  • Promatranja iz 2017. i 2018. pokazala su da pad sjaja ovisi o boji svjetlosti, što upućuje na sitnu prašinu, a ne na čvrstu građevinu; odakle ta prašina potječe, i dalje se ne zna.

Svemirski teleskop Kepler lansiran je 2009. s jednim zadatkom: četiri godine neprekidno mjeriti sjaj oko 150 000 zvijezda u maloj krpici neba između zviježđa Labuda i Lire. Kad planet prođe ispred svoje zvijezde, njezin sjaj na nekoliko sati malo padne, za planet veličine Jupitera oko jedan posto. Iz takvih sićušnih padova otkrivene su tisuće planeta izvan Sunčeva sustava.

Podataka je bilo previše za astronome, pa je projekt Planet Hunters pozvao volontere da na internetu pregledavaju krivulje sjaja i označavaju neobične padove. Ljudsko oko ponekad uoči ono što računalni programi propuste.

Što je vidio Kepler

Jedna zvijezda, u katalogu teleskopa označena kao KIC 8462852, privukla je pozornost volontera. Riječ je o zvijezdi nešto većoj i toplijoj od Sunca, udaljenoj oko 1470 svjetlosnih godina. Njezin sjaj 5. ožujka 2011. pao je za oko 15 posto, a 726 dana kasnije, 28. veljače 2013., za čak 22 posto. Između toga i poslije bilo je još niz manjih, nepravilnih padova koji su trajali od nekoliko dana do nekoliko tjedana. Krivulje nisu bile simetrične kao kod planeta, nego razvučene i isprekidane.

Astronomkinja Tabetha Boyajian sa Sveučilišta Yale s pedesetak suautora, među kojima i volonterima, 2016. objavila je rad s podnaslovom "Where's the flux?", u prijevodu "Gdje je nestala svjetlost?". Po tom podnaslovu zvijezda je dobila i nadimak "WTF". Autori su pregledali moguća objašnjenja: pogreške instrumenta, mladu zvijezdu okruženu diskom prašine, sudar planeta, prolaz roja kometa. Nijedno se nije savršeno uklapalo. Za mladu zvijezdu nije imala dovoljno toplinskog zračenja prašine, a sudar bi ostavio toplu prašinu koja bi svijetlila u infracrvenom svjetlu. Najvjerojatnijim su ocijenili roj raspadnutih kometa.

Megastruktura

U listopadu 2015. astronom Jason Wright sa Sveučilišta Penn State izjavio je za medije da bi, među ostalim mogućnostima, trebalo razmotriti i ono što bi tražili istraživači izvanzemaljskih civilizacija: golemu umjetnu građevinu, primjerice roj sunčanih kolektora, koja bi zaklanjala dio svjetlosti. Ideja potječe od fizičara Freemana Dysona, koji je 1960. predložio da bi napredne civilizacije mogle okružiti svoju zvijezdu takvim strukturama. Wright je naglasio da je to mogućnost koju treba isključiti, a ne zaključak.

Vijest se proširila svijetom kao priča o "izvanzemaljskoj megastrukturi". Radioteleskopi su se usmjerili prema zvijezdi u potrazi za signalima, ali ništa nisu pronašli.

Zvijezda koja tamni

Zagonetka se ubrzo produbila. Bradley Schaefer sa Sveučilišta Louisiane pregledao je stare fotografske ploče s nebom iz arhiva opservatorija Harvard i 2016. ustvrdio da je zvijezda od 1890. do 1989. postupno potamnjela za oko 0,16 magnituda po stoljeću, odnosno za oko 14 posto. Drugi su astronomi upozorili da se s tako starim pločama lako pogriješi. Iste je godine Benjamin Montet, s kolegom Joshuom Simonom, u kalibracijskim podacima Keplera pronašao da je zvijezda i tijekom četiri godine misije postupno gubila sjaj, a u jednom razdoblju od oko 200 dana brže nego inače.

Prašina, a ne zid

Boyajian je 2016. preko skupnog financiranja na internetu prikupila novac za praćenje zvijezde mrežom zemaljskih teleskopa. U svibnju 2017. počeo je novi niz padova, a astronomi su ih nazvali imenima poput Elsie i Celeste. Ovaj put sjaj se mjerio istodobno u više boja.

Pokazalo se da je pad bio dublji u plavoj nego u crvenoj svjetlosti. Čvrsta, neprozirna građevina zaklanjala bi sve boje jednako. Ovakav obrazac odgovara oblaku sitne prašine, s česticama manjim od mikrometra, koje jače raspršuju plavu svjetlost. Rad s više od dvjesto suautora, objavljen 2018., zaključio je da je uzrok najvjerojatnije prašina.

Odakle prašina, ne zna se. Predlagani su ostaci raspadnutih kometa, prašina u prostoru između zvijezda i nas, ostaci raspadnutog mjeseca nekog planeta ili prstenasti planet. Astronomi zvijezdu i dalje prate, a sličnih zvijezda s tako dubokim i nepravilnim padovima pronađeno je vrlo malo.

Kronologija

  1. 2009.–2013.: Teleskop Kepler mjeri sjaj zvijezde KIC 8462852.
  2. 5. ožujka 2011.: Sjaj pada za oko 15 posto.
  3. 28. veljače 2013.: Sjaj pada za oko 22 posto.
  4. Rujan 2015.: Na internetu je objavljen rad Boyajian i suradnika; časopis ga objavljuje 2016.
  5. Listopad 2015.: Jason Wright spominje mogućnost umjetne megastrukture.
  6. 2016.: Schaefer i Montet sa Simonom izvještavaju o dugotrajnom tamnjenju zvijezde; Boyajian prikuplja novac za praćenje.
  7. Svibanj 2017.: Počinje novi niz padova, praćen u više boja.
  8. 2018.: Rad s više od dvjesto suautora zaključuje da padove izaziva prašina.

Ključne osobe

  • Tabetha Boyajian: Astronomkinja koja je vodila istraživanje zvijezde i po kojoj je zvijezda dobila ime.
  • Jason Wright: Astronom koji je mogućnost umjetne megastrukture predložio kao hipotezu za provjeru.
  • Bradley Schaefer: Astronom koji je na starim fotografskim pločama pronašao dugotrajno tamnjenje.
  • Benjamin Montet: Astronom koji je u podacima Keplera pronašao postupno tamnjenje tijekom misije.
  • Freeman Dyson: Fizičar koji je 1960. predložio da bi civilizacije mogle okružiti zvijezdu kolektorima energije.

Što se zna

  1. KIC 8462852 je zvijezda u zviježđu Labuda, udaljena oko 1470 svjetlosnih godina.
  2. Teleskop Kepler zabilježio je nepravilne padove sjaja, od kojih je najveći iznosio oko 22 posto.
  3. Padove su prvi uočili volonteri projekta Planet Hunters.
  4. Mjerenja iz 2017. pokazala su da je pad sjaja dublji u plavoj nego u crvenoj svjetlosti.
  5. Takav obrazac odgovara sitnoj prašini, a ne neprozirnom čvrstom tijelu.
  6. Potraga za radiosignalima sa zvijezde nije ništa pronašla.

Otvorena pitanja

  • Odakle potječe prašina koja zaklanja zvijezdu?
  • Tamni li zvijezda doista desetljećima, i zašto?
  • Zašto je tako malo drugih zvijezda s ovakvim padovima?

Teorije

  • Roj raspadnutih kometa koji kruži oko zvijezde
  • Oblak prašine u prostoru između zvijezde i Zemlje
  • Ostaci raspadnutog planeta ili mjeseca nekog planeta
  • Umjetna građevina neke civilizacije

Za daljnje istraživanje

Izvori