Upad Max Headroom

U nedjelju 22. studenoga 1987., nešto nakon devet sati navečer, voditelj sportskih vijesti postaje WGN-TV u Chicagu pričao je o utakmici momčadi američkog nogometa Chicago Bears. Odjednom su se ekrani u tisućama domova zacrnili. Nakon nekoliko sekundi pojavio se čovjek u gumenoj maski i sunčanim naočalama, koji se njihao pred valovitom metalnom pločom. Umjesto zvuka čulo se samo glasno zujanje.

Maska je predstavljala Max Headrooma, lik koji je tada bio vrlo popularan na televiziji: navodno računalno stvorenog voditelja s glatkim licem koji govori isprekidano, pred pozadinom od pokretnih crta. Čovjek u maski nije rekao ništa. Nakon tridesetak sekundi slika je nestala.

"Ako se pitate što se dogodilo..."

Tehničari postaje WGN shvatili su da netko šalje vlastiti signal prema njihovu odašiljaču na vrhu nebodera John Hancock Center. Promijenili su frekvenciju veze između studija i odašiljača, i program se vratio. Voditelj Dan Roan, vidno zbunjen, gledateljima je rekao da se i on pita što se dogodilo, i nastavio prilog ispočetka.

Drugi upad, bez zaprjeke

Oko dva sata kasnije, u 23 sata i dvadesetak minuta, postaja WTTW, dio javne televizijske mreže PBS, prikazivala je epizodu britanske znanstvenofantastične serije Doctor Who. Isti se lik ponovno pojavio na ekranu, ovaj put sa zvukom. Govor je bio izobličen i isprekidan. Čovjek u maski spominjao je postaju WGN i jednog njezina sportskog komentatora, rugao se reklami za bezalkoholno piće u kojoj je glumio pravi Max Headroom, pjevušio glazbu iz starog crtića i izvodio prostote. Na kraju je u kadru bila i druga osoba, u kostimu sobarice, koja ga je udarala mlatilicom za muhe.

WTTW nije mogla ništa poduzeti. Odašiljač postaje nalazio se na neboderu Sears Tower, gdje u to doba nedjeljom navečer nije bilo dežurnih tehničara. Upad je prestao kad su ga počinitelji sami prekinuli, nakon otprilike devedeset sekundi. Postaja je potom primila mnogo poziva zbunjenih gledatelja.

Kako se preuzima signal

Televizijske postaje tada su svoj program iz studija slale do odašiljača usmjerenom mikrovalnom vezom. Prijemna antena na neboderu prihvaćala je najjači signal koji stigne na njezinu frekvenciju. Tko god je odašiljao snimku s maskom, morao je imati odgovarajuću opremu, poznavati frekvencije i biti na mjestu s kojeg se vide vrhovi visokih nebodera u središtu grada. Stručnjaci su ocijenili da je za to trebalo znatno tehničko znanje i snažan odašiljač.

Usporedivih je slučajeva bilo i ranije. U travnju 1986. netko se pod imenom Captain Midnight u satelitski program jedne velike kabelske mreže ubacio porukom protiv cijene pretplate, ali je tada počinitelj pronađen. Prelaskom američke televizije na digitalni prijenos 2009. ponavljanje takvog upada postalo je gotovo nemoguće.

Potraga bez kraja

Savezna komisija za komunikacije (FCC) odmah je pokrenula istragu. Njezin je službenik novinarima izjavio da počiniteljima prijeti globa do sto tisuća dolara i do godinu dana zatvora. Krivci nisu pronađeni, a pet godina kasnije, 1992., kazneni je progon zastario.

Otada su se pojavile brojne pretpostavke. Neki su smatrali da je riječ o nezadovoljnom bivšem zaposleniku postaje WGN, jer se lik rugao baš toj postaji i njezinu komentatoru. Drugi su sumnjali na ljude iz čikaškog kruga računalnih i radijskih zaljubljenika. Novinari i zaljubljenici godinama su tražili tragove, a pojedini su ljudi na internetu tvrdili da znaju tko je to bio, ali nijedna tvrdnja nije potvrđena.

Danas se snimke upada često pokazuju kao primjer ranog "hakiranja" medija. Kratki prizor čovjeka u maski pred metalnom pločom postao je jedan od najpoznatijih prizora televizijske povijesti Chicaga, upravo zato što nitko ne zna tko se iza nje krio.