Rat svjetova 1938.

Orson Welles imao je dvadeset tri godine i već je bio poznat kazališni redatelj. Njegovo kazalište Mercury svake je nedjelje navečer izvodilo radijsku dramu na mreži CBS. Za emisiju uoči Noći vještica odabrali su roman Rat svjetova H. G. Wellsa iz 1898., o napadu Marsovaca na Englesku. Pisac Howard Koch prilagodio ga je tako da se radnja događa u tadašnjoj Americi, a Marsovci slijeću na farmu kraj sela Grover's Mill u New Jerseyju.

Vijesti koje prekidaju glazbu

Emisija je počela u osam sati navečer po istočnom vremenu, uz najavu da slijedi drama. Zatim je počeo naizgled običan glazbeni program, koji su prekidale sve dramatičnije izvanredne vijesti: eksplozije na Marsu, pad neobičnog predmeta u New Jerseyju, reporter na mjestu događaja koji opisuje bića što izlaze iz letjelice, pa toplinske zrake, vojska u rasulu i otrovni dim nad New Yorkom. Format je oponašao prave radijske vijesti, kakve su slušatelji tih mjeseci slušali o krizi u Europi.

CBS je tijekom emisije četiri puta najavio da je riječ o drami. Ipak, neki su se slušatelji uplašili, a mnogi su zvali policiju, novine i radijske postaje da provjere je li vijest istinita.

Naslovnice sljedećeg jutra

Sljedećeg jutra priča je bila na naslovnicama. Novine su pisale o molitvama, suzama, bijegu iz domova, zakrčenim cestama i pozivima koji su zagušili telefonske centrale. Welles je istog dana na konferenciji za novinare rekao da nitko u kazalištu nije očekivao takav učinak. Saveznoj komisiji za komunikacije javilo se više od šest stotina ljudi pismima, brzojavima i peticijama. Mnogi su tražili da kazni Wellesa i zabrani takve emisije, ali zakon komisiji nije dopuštao cenzuru programa, a oko 40 posto pisama zapravo je branilo emisiju. U tri tjedna novine su objavile najmanje 12.500 članaka o emisiji i njezinim posljedicama.

Priča o paničnoj noći ubrzo je postala jedna od najpoznatijih u povijesti medija i dokaz o moći radija nad publikom.

Cantrilovo istraživanje

Psiholog Hadley Cantril sa Sveučilišta Princeton 1940. objavio je knjigu The Invasion from Mars, prvo veliko istraživanje o tome kako je publika doživjela emisiju. Procijenio je da je dramu čulo oko šest milijuna ljudi, da je oko 1,7 milijuna povjerovalo da sluša vijesti, a oko 1,2 milijuna da se uplašilo ili uznemirilo. Njegova studija postala je temelj priče o masovnoj panici u udžbenicima psihologije i sociologije.

Druga strana priče

Noviji istraživači tu su sliku doveli u pitanje. Agencija C. E. Hooper, koja je mjerila slušanost, iste je noći telefonom anketirala pet tisuća kućanstava. Samo dva posto ispitanih reklo je da sluša dramu, a nitko nije rekao da sluša vijesti. Većina je slušala druge programe. Povjesničari medija Jefferson Pooley i Michael Socolow 2013. napisali su da je panika bila toliko mala da se ta noć gotovo ne može izmjeriti, i upozorili da su novine, kojima je radio tada oduzimao oglašivače, imale razlog prikazati ga kao opasan i neodgovoran medij.

Povjesničar medija W. Joseph Campbell upozorio je da su ljudi koji su te noći zvali policiju i novine najčešće htjeli provjeriti vijest, što još ne znači da su bili u panici, a sociolog Robert Bartholomew istaknuo je da se među sociolozima širi slaganje kako su razmjeri panike bili uveličani. Cantrilova procjena publike bila je više nego dvostruko veća od ostalih, a ljude koje je ispitivao kontaktirao je nakon što su već pročitali novinske priče, što je i sam priznao kao mogući utjecaj.

Povjesničar A. Brad Schwartz zauzeo je srednje stajalište. Pregledao je gotovo dvije tisuće pisama koja su slušatelji poslali Wellesu i komisiji i zaključio da je emisija na kratko doista zavarala i uplašila dio publike, ali da je malo ljudi bježalo iz domova ili se ponašalo panično. Rasprava danas nije o tome je li se itko uplašio, nego o tome koliko ih je bilo i kako je priča o noći panike postala veća od same noći.