Zvjezdano dijete

Ovo je priča o ostacima djeteta koje je prije stoljeća umrlo u planinama sjevernog Meksika. Tko je bilo, kako se zvalo i kako je živjelo, nikad nećemo saznati. O njegovoj se lubanji ipak već četvrt stoljeća raspravlja kao o jednom od najpoznatijih predmeta u literaturi o izvanzemaljcima.

Dvije lubanje iz tunela

Priča o nalazu poznata je samo iz kasnijih prepričavanja i ne može se provjeriti. Prema njoj, oko 1930. jedna mlada Amerikanka koja je živjela u Meksiku pronašla je u rudarskom tunelu (prema drugim inačicama u špilji), oko 160 kilometara jugozapadno od grada Chihuahue, dva kostura: odraslu osobu koja je ležala na leđima i, zakopane pokraj nje, ostatke djeteta. Ponijela je obje lubanje i čuvala ih do smrti. Zatim ih je pet godina čuvao jedan Amerikanac, a potom su došle do Raya i Melanie Young iz El Pasa u Teksasu. Od njih ih je, prema vlastitim riječima, u veljači 1999. dobio Lloyd Pye, pisac knjiga u kojima je, među ostalim, tvrdio da su znanje drevnim narodima donijela bića s drugih planeta.

Lubanja drukčija od drugih

Od dječje lubanje sačuvan je gornji dio, svod lubanje, i dio gornje čeljusti. Stomatolog koji je pregledao zube procijenio je da je dijete imalo četiri i pol do pet godina. Prema emisiji Skeptoid, radiougljikovo datiranje pokazalo je da je lubanja stara oko 900 godina.

Lubanja je neobično široka i izbočena. Unutarnji obujam iznosi oko 1600 kubičnih centimetara, oko 200 više od prosječnog mozga odraslog čovjeka. Očne šupljine su ovalne i plitke, a nema čeonih sinusa. Upravo taj oblik, velika okrugla glava i malo lice, podsjeća na prikaz "sivih" izvanzemaljaca iz popularne kulture, pa je Pye za nju upotrijebio ime "Zvjezdano dijete".

Projekt koji je tražio izvanzemaljca

Pye je sa suradnikom Markom Beanom pokrenuo projekt Starchild i postavio tri mogućnosti: lubanja pripada izvanzemaljcu, potomku izvanzemaljca i čovjeka ili čovjeku s krajnje neobičnom deformacijom. Navodio je da pedesetak stručnjaka koji su vidjeli lubanju ili snimke nije moglo objasniti njezin oblik poznatom bolešću, iako imena većine nisu objavljena. Lubanju je godinama pokazivao na predavanjima i skupovima o NLO-ima.

Dva testa DNK

Godine 1999. analiza je provedena u forenzičkom laboratoriju u Vancouveru, kod stručnjaka za forenzičku stomatologiju Davida Sweeta. Ljudske probe pronašle su kromosome X i Y. Steven Novella, neurolog sa Sveučilišta Yale, napisao je da je to "konačan dokaz" da je dijete bilo muško i ljudsko, s dva ljudska roditelja.

Laboratorij Trace Genetics 2003. izdvojio je mitohondrijsku DNK, koja se nasljeđuje od majke. Dijete je pripadalo haplogrupi C, lozi tipičnoj za starosjedioce Amerike, pa mu je i majka morala biti iz te loze. Odrasla osoba pronađena uz dijete pripadala je haplogrupi A, dakle nije mu bila majka.

Pye i Bean taj su rezultat protumačili drukčije: prema njima, nalaz ljudske DNK ne isključuje miješano podrijetlo, jer ljudski testovi ne mogu prepoznati DNK koja nije ljudska. Kritičari su odgovorili da se takva tvrdnja ne može ni provjeriti ni opovrgnuti, jer ne postoji poznata izvanzemaljska DNK s kojom bi se uzorak usporedio.

Bolest koja mijenja oblik glave

Novella je upozorio da Pye i Bean nisu ozbiljno razmotrili najjednostavnije medicinsko objašnjenje, prirođeni hidrocefalus. Kod te bolesti tekućina koja okružuje mozak ne može otjecati, pa se nakuplja i širi glavu djeteta dok su kosti lubanje još mekane. Lubanja tada postaje velika i okrugla, lice ostaje malo, a očne šupljine i sinusi mogu se razviti neobično. Djeca s neliječenim hidrocefalusom mogu preživjeti nekoliko godina, ali rijetko prežive rano djetinjstvo.

I Novella i drugi kritičari naglašavaju da se dijagnoza ne može postaviti samo na temelju fotografija. Prema dostupnim izvorima, rezultati analiza lubanje nisu objavljeni u recenziranom znanstvenom časopisu.