Kristalne lubanje
Lubanje izrezbarene iz jednog komada prozirnog kvarca prodavale su se kao blago Asteka i Maja, a uz njih su išle priče o iscjeljivanju i proklinjanju. Mikroskopi u londonskim i washingtonskim laboratorijima ispričali su drukčiju priču.
Ukratko
- Kristalne lubanje izrezbarene su iz gorskog kristala, prozirnog kvarca, i prodavale su se kao drevni predmeti Asteka ili Maja.
- Najpoznatija je lubanja Mitchell-Hedges, za koju se tvrdilo da je 1924. pronađena u ruševinama grada Lubaantuna u današnjem Belizeu.
- Analize Britanskog muzeja i Smithsonian Institutiona pokazale su tragove rotacijskih alata i brusnih sredstava kojih u predkolumbovskoj Americi nije bilo.
- Zagovornici i dalje vjeruju u njihovu starinu i posebna svojstva, a nijedna lubanja nije pronađena u dokumentiranom arheološkom iskopavanju.
Lubanje se u umjetnosti Mezoamerike pojavljuju često. Asteci su ih klesali u kamenu, Maje su ih prikazivali na zgradama i posudama. Zato nije bilo neobično kad su se u drugoj polovici 19. stoljeća u Parizu, Londonu i New Yorku počele prodavati lubanje izrezbarene iz gorskog kristala, s oznakom da potječu iz drevnog Meksika. Muzeji su ih kupovali, a kolekcionari plaćali velike svote.
Trgovac iz Meksika
Ime koje se uz te lubanje stalno ponavlja je Eugène Boban, francuski trgovac starinama koji je između 1860. i 1880. djelovao u Mexico Cityju, a zatim u Parizu i New Yorku. Kroz njegove ruke prošle su lubanje koje danas čuvaju Britanski muzej i pariški Musée du quai Branly. Lubanju koja je završila u Londonu Boban je, prema istraživanjima, najprije pokušao prodati meksičkom nacionalnom muzeju, ali bez uspjeha. Nakon nekoliko vlasnika kupila ju je tvrtka Tiffany & Co., koja ju je 1897. po nabavnoj cijeni prodala Britanskom muzeju.
Već 1886. arheolog Smithsonian Institutiona William Henry Holmes upozoravao je u časopisu Science na trgovinu lažnim meksičkim starinama. Ipak, kristalne lubanje desetljećima su stajale u vitrinama kao predkolumbovski predmeti.
Lubanja iz Lubaantuna
Najslavnija lubanja nosi ime obitelji Mitchell-Hedges. Anna Mitchell-Hedges, posvojena kći britanskog pustolova i pisca Fredericka Mitchell-Hedgesa, tvrdila je da ju je 1924. pronašla ispod srušenog oltara u majanskom gradu Lubaantunu, u tadašnjem Britanskom Hondurasu. Lubanja je izrađena od jednog bloka prozirnog kvarca, otprilike veličine male ljudske lubanje, a za razliku od londonske ima odvojenu donju čeljust.
Uz nju se proširila legenda: majanski svećenici navodno su je koristili u obredima i njome mogli prizvati smrt, pa je dobila nadimak "lubanja propasti". Iscjelitelji i pisci iz pokreta New Agea pripisivali su kristalnim lubanjama i druge moći.
Dokumenti, međutim, pokazuju drukčiji trag. Prvi objavljeni spomen lubanje pojavio se 1936. u britanskom antropološkom časopisu Man, gdje se navodi da je u posjedu londonskog trgovca umjetninama Sydneyja Burneyja. Frederick Mitchell-Hedges kupio ju je od Burneyja na dražbi kuće Sotheby's 1943. i to opisao u pismu bratu. Nitko od sudionika iskopavanja u Lubaantunu nije zabilježio nalaz lubanje.
Mikroskop umjesto legende
Britanski muzej svoju je lubanju pregledavao 1967., 1996. i 2004. Godine 2008. istraživači tog muzeja i Smithsonian Institutiona objavili su zajedničku studiju u časopisu Journal of Archaeological Science. Margaret Sax, Jane MacLaren Walsh i suradnici skenirajućim su elektronskim mikroskopom pregledali otiske tragova obrade. Na londonskoj lubanji pronašli su tragove rotacijskog diska i tvrdog brusnog sredstva poput korunda ili dijamanta, kakvi se nisu koristili u predkolumbovskoj Americi. Lubanju koju je Smithsonian anonimno dobio poštom 1992. netko je obrađivao silicijevim karbidom, umjetnim brusnim sredstvom koje se proizvodi tek od kraja 19. stoljeća, pa su autori zaključili da je vjerojatno izrađena 1950-ih ili kasnije.
Walsh je 2007. i 2008. pregledala i lubanju Mitchell-Hedges. Silikonski otisci površine pod elektronskim mikroskopom pokazali su tragove brzog rotacijskog alata, a njezin je zaključak bio da je lubanja vjerojatno izrađena 1930-ih, po uzoru na londonsku. Francuski Centar za istraživanje i restauraciju muzeja istraživao je pariški primjerak i zaključio da nosi tragove modernih alata i da je izrađen u 18. ili 19. stoljeću.
Mezoamerički klesari obrađivali su kamen kamenim, drvenim i kasnije bakrenim alatima, uz pijesak i tucani kamen kao brusno sredstvo. Takva obrada ostavlja nepravilne, ručne tragove, posve drukčije od pravilnih kružnih ureza rotacijskog kotača.
Što ostaje od legende
Danas Britanski muzej svoju lubanju opisuje kao vjerojatno europsku, iz 19. stoljeća, a ne kao autentičan predkolumbovski predmet. Istraživači pretpostavljaju da su mnoge lubanje izrađene u njemačkom gradu Idar-Obersteinu, poznatom po obradi brazilskog kvarca. Vlasnici nekih lubanja u privatnim zbirkama i dalje vjeruju u njihovu starinu i posebna svojstva, a lubanje su ušle i u film, pa tako 2008. i u nastavak serijala o Indiani Jonesu.
Kronologija
- 1860.–1880.: Eugène Boban trguje starinama u Mexico Cityju.
- 1881.: Lubanja koja će završiti u Britanskom muzeju pojavljuje se u Bobanovoj trgovini u Parizu.
- 1886.: William Henry Holmes u časopisu Science upozorava na trgovinu lažnim meksičkim starinama.
- 1897.: Tiffany & Co. prodaje lubanju Britanskom muzeju.
- 1924.: Prema kasnijoj tvrdnji Anne Mitchell-Hedges, lubanja je pronađena u Lubaantunu.
- 1936.: Lubanju Mitchell-Hedges prvi put spominje časopis Man, kao vlasništvo Sydneyja Burneyja.
- 1943.: Frederick Mitchell-Hedges kupuje lubanju na dražbi kuće Sotheby's.
- 1992.: Smithsonian Institution anonimno poštom dobiva veliku kristalnu lubanju.
- 2008.: Britanski muzej i Smithsonian objavljuju zajedničku studiju o tragovima obrade.
Ključne osobe
- Eugène Boban: Francuski trgovac starinama preko kojeg su prošle lubanje u Londonu i Parizu.
- Frederick Mitchell-Hedges: Britanski pustolov i pisac, vlasnik najpoznatije lubanje.
- Anna Mitchell-Hedges: Njegova posvojena kći, koja je tvrdila da je lubanju pronašla u Lubaantunu.
- Jane MacLaren Walsh: Antropologinja Smithsonian Institutiona koja je pregledala više kristalnih lubanja.
- Margaret Sax: Istraživačica Britanskog muzeja, glavna autorica studije iz 2008.
- William Henry Holmes: Arheolog koji je 1886. upozorio na lažne meksičke starine.
Što se zna
- Nijedna kristalna lubanja nije pronađena u dokumentiranom arheološkom iskopavanju.
- Studija Britanskog muzeja i Smithsoniana iz 2008. pronašla je na londonskoj lubanji tragove rotacijskog diska i tvrdog brusnog sredstva.
- Lubanja Smithsoniana obrađena je silicijevim karbidom, umjetnim brusnim sredstvom koje se proizvodi tek od kraja 19. stoljeća.
- Lubanja Mitchell-Hedges prvi se put spominje 1936. kao vlasništvo londonskog trgovca, a Frederick Mitchell-Hedges kupio ju je 1943.
- Britanski muzej svoju lubanju opisuje kao vjerojatno europski rad iz 19. stoljeća.
Što tvrde zagovornici
- Izrada lubanje iz jednog kristala zahtijeva iznimnu vještinu i strpljenje, kakvo su drevni majstori imali.
- Mezoamerička umjetnost puna je lubanja, pa su kristalne lubanje u skladu s drevnim simbolima.
- Pregledi muzejskih lubanja ne govore ništa o lubanjama u privatnim zbirkama, koje nisu ispitane.
- Mnogi ljudi u blizini lubanja izvještavaju o neobičnim osjećajima i iskustvima.
Što kažu kritičari
- Tragovi rotacijskih alata i modernih brusnih sredstava ne mogu potjecati iz predkolumbovskog vremena.
- Sve ispitane lubanje vode do trgovaca 19. i 20. stoljeća, a nijedna do iskopavanja.
- Priča o nalazu u Lubaantunu ne slaže se s dokumentima o kupnji lubanje 1943.
- Legende o moćima kristalnih lubanja ne pojavljuju se u izvornim mezoameričkim predajama.
Otvorena pitanja
- Tko je točno i u kojoj radionici izradio lubanje koje je prodavao Boban?
- Bi li ispitivanje lubanja iz privatnih zbirki dalo drukčije rezultate?
Teorije
- Lubanje su izrađene u 19. i 20. stoljeću i prodavane kao starine
- Većina lubanja je novija, ali neka neispitana lubanja mogla bi biti starija
- Barem neke kristalne lubanje drevni su predmeti Mezoamerike