Lubanje iz Paracasa

U pustinji na jugu Perua arheolozi su prije stotinu godina otkopali groblja puna lubanja izduženih poput stošca. Za arheologe su one svjedočanstvo drevnog običaja, a za neke istraživače dokaz da ondje nisu živjeli samo ljudi.

Ukratko

  • Na poluotoku Paracas peruanski arheolog Julio César Tello 1920-ih otkopao je groblja kulture Paracas, stara više od dvije tisuće godina, a mnoge lubanje u njima izrazito su izdužene.
  • Antropolozi izduženje objašnjavaju namjernim oblikovanjem glave: dojenčetu se lubanja, dok je još mekana, stezala daskama i vrpcama, a oblik je vjerojatno pokazivao pripadnost skupini.
  • Brien Foerster i Lloyd Pye 2014. objavili su da je preliminarna analiza DNK iz nekoliko lubanja pokazala mutacije nepoznate kod ljudi i životinja.
  • Rezultati nikad nisu objavljeni u znanstvenom časopisu, genetičar je ostao anoniman, a genetičari upozoravaju da su uzorci vrlo vjerojatno onečišćeni.

Poluotok Paracas suha je pustinja na južnoj obali Perua. U tako suhom tlu dobro se čuvaju i tkanine i ljudski ostaci, pa su groblja kulture Paracas danas poznata ponajviše po raskošnim vezenim plaštevima. Ljudi koji su ondje pokopani bili su stanovnici obale prije više od dvije tisuće godina. Njihove lubanje izložene su u peruanskim muzejima i, kao i svi ljudski ostaci, zaslužuju poštovanje.

Grobnice u obliku boce

Peruanski arheolog Julio César Tello prvi je put došao na poluotok 26. srpnja 1925. Kraj brda Cerro Colorado otkopao je grobnice uklesane u tlo u obliku boce s uskim grlom, koje je nazvao Cavernas (špilje). Godine 1927. on i njegovi suradnici u obližnjem predjelu Wari Kayan pronašli su 429 mumijskih svežnjeva, pokojnika umotanih u mnogo slojeva tkanine. Tello je to mjesto smatrao velikom nekropolom, iako se to tumačenje poslije dovodilo u pitanje.

Među pokojnicima je bilo mnogo onih s neobično oblikovanim lubanjama: izduženima prema gore i natrag, ponekad gotovo stožastima. Tello je posebno proučavao i trepanaciju, otvaranje lubanje kirurškim zahvatom, koje su ljudi s Paracasa izvodili.

Daske, jastučići i vrpce

Namjerno oblikovanje glave poznato je u cijelom svijetu, od Europe i Afrike do Azije i obje Amerike. Već je Hipokrat oko 400. pr. Kr. opisivao narod "dugoglavih". Postupak se izvodi u prvim godinama života, obično do treće godine, dok su kosti lubanje još mekane i rastu: glava se steže daskama, jastučićima ili vrpcama, a lubanja raste u smjeru u kojem ima prostora. Antropologinja Vera Tiesler napisala je opsežnu knjigu o tom običaju i o tome što su oblici glave značili u različitim kulturama.

Kod Paracasa su oblici raznoliki. Peruanska antropologinja Elsa Tomasto-Cagigao 2017. razvrstala je oblike lubanja 38 osoba iz 35 grobova s groblja Wari Kayan i iz dolina oko Palpe i izdvojila tri skupine, povezane s razdobljem i krajem iz kojeg pokojnici potječu. Istraživanje grobnica Cavernas iz 2022. obrađuje oblikovanje glave kao znak identiteta, dakle pripadnosti određenoj zajednici. Što je točno pojedini oblik značio, položaj, porijeklo ili ljepotu, još se istražuje.

Uzorci iz privatnog muzeja

U gradiću Paracasu nalazi se privatni Muzej povijesti Paracasa, čiji je vlasnik Juan Navarro. Prema pisanju peruanskih medija, Brien Foerster, autor knjiga o drevnim tajnama i vodič na putovanjima po Peruu, 2011. nagovorio je Navarra da dopusti genetsku analizu. Uzorci kose, zuba, kosti i kože iz pet lubanja predani su Lloydu Pyeu, poznatom po tvrdnjama o lubanji "Zvjezdanog djeteta", a on ih je proslijedio genetičaru u Teksasu čije ime nije objavljeno.

U veljači 2014. Foerster je objavio dio preliminarnog izvješća. Prema njemu, uzorak označen kao 3A imao je mitohondrijsku DNK s mutacijama "nepoznatima kod ijednog čovjeka, primata ili životinje". Genetičar je, prema istom izvješću, upozorio da podaci nisu potpuni. Foerster je uz to tvrdio da su neke lubanje do 25 posto veće i do 60 posto teže od uobičajenih ljudskih i da imaju jednu tjemenu kost umjesto dvije, pa da ih se ne može objasniti samo stezanjem glave. Vijest se brzo proširila internetom, uz naslove da ljudi s Paracasa "nisu bili ljudi".

Pogled genetičara

Američka genetičarka Jennifer Raff, koja se bavi drevnom DNK, 2016. opisala je kako su uzimani uzorci u dvjema kasnijim analizama izduženih ostataka, koje je promicao američki pisac L. A. Marzulli. Ljudi koji su uzimali uzorke imali su otkrivenu kožu i kosu, alat nije bio očišćen izbjeljivačem ni ultraljubičastim svjetlom, a u izbušenu kost puhalo se zrakom. Nije sekvencirana ni DNK ljudi koji su ostacima rukovali, pa se ne može znati čija je DNK u uzorku. Dobivene su haplogrupe U2e1 i T2b, koje nisu tipične za starosjedioce Amerike, ali i B4, koja je u Južnoj Americi česta. Raff zaključuje da su uzorci gotovo sigurno onečišćeni. Rezultati nijedne od tih analiza nisu objavljeni u znanstvenom časopisu.

Raff je upozorila i na etičku stranu: ostaci ljudi koji su nekad bili pokopani s poštovanjem nalaze se u privatnoj zbirci i služe za promidžbu tvrdnji koje se ne mogu provjeriti.

Kronologija

  1. Oko 400. pr. Kr.: Hipokrat opisuje narod "dugoglavih", jedan od najstarijih zapisa o oblikovanju glave.
  2. 26. srpnja 1925.: Julio César Tello prvi put dolazi na poluotok Paracas.
  3. 1927.: Tello u predjelu Wari Kayan pronalazi 429 mumijskih svežnjeva.
  4. 2011.: Brien Foerster nagovara Juana Navarra da dopusti genetsku analizu lubanja.
  5. Veljača 2014.: Foerster objavljuje preliminarne rezultate o "nepoznatoj" mitohondrijskoj DNK.
  6. 2016.: Jennifer Raff objavljuje kritiku postupka uzimanja uzoraka.
  7. 2017.: Elsa Tomasto-Cagigao objavljuje razvrstavanje oblika lubanja s Paracasa.
  8. 2022.: Objavljeno istraživanje oblikovanja glave kao znaka identiteta u grobnicama Cavernas.

Ključne osobe

  • Julio César Tello: Peruanski arheolog koji je 1920-ih otkrio groblja kulture Paracas.
  • Juan Navarro: Vlasnik privatnog Muzeja povijesti Paracasa, u kojem se čuva dio lubanja.
  • Brien Foerster: Autor knjiga o drevnim tajnama koji je pokrenuo i objavio analizu DNK.
  • Lloyd Pye: Pisac i zagovornik teorija o izvanzemaljskom porijeklu koji je uzorke predao genetičaru.
  • Jennifer Raff: Američka genetičarka koja je kritizirala postupak uzimanja uzoraka.
  • L. A. Marzulli: Američki pisac koji je promicao kasnije analize DNK izduženih ostataka.
  • Elsa Tomasto-Cagigao: Peruanska antropologinja koja je razvrstala oblike lubanja s Paracasa.
  • Vera Tiesler: Antropologinja, autorica opsežne knjige o umjetnom oblikovanju lubanje.

Što se zna

  1. Julio César Tello otkopao je 1925.–1927. groblja kulture Paracas, uključujući 429 mumijskih svežnjeva u predjelu Wari Kayan.
  2. Namjerno oblikovanje glave stezanjem u ranom djetinjstvu poznato je u mnogim kulturama svijeta i u Andama.
  3. Istraživanja lubanja s Paracasa razvrstavaju oblike u skupine i povezuju ih s pripadnošću zajednici.
  4. Rezultati analize DNK koje je 2014. objavio Brien Foerster nisu objavljeni u znanstvenom časopisu, a genetičar nije poimence naveden.
  5. Uzorci u kasnijim analizama uzimani su bez zaštite od onečišćenja i bez usporedbe s DNK ljudi koji su njima rukovali.

Što tvrde zagovornici

  • Neke lubanje veće su i teže od uobičajenih ljudskih, a stezanje može promijeniti oblik, ali ne i volumen lubanje.
  • Na nekim lubanjama postoji samo jedna tjemena kost umjesto dviju.
  • Preliminarna analiza pokazala je mitohondrijsku DNK s mutacijama nepoznatima kod ljudi i životinja.
  • Neki uzorci dali su haplogrupe koje nisu tipične za starosjedioce Amerike, što upućuje na podrijetlo izvan Perua.

Što kažu kritičari

  • Rezultati nisu objavljeni ni provjereni, a genetičar je ostao anoniman, pa se postupak ne može ponoviti.
  • Uzorci su vrlo vjerojatno onečišćeni DNK ljudi koji su njima rukovali.
  • Haplogrupa B4, dobivena u istoj analizi, česta je upravo među starosjediocima Južne Amerike.
  • Oblikovanje glave dobro je dokumentirano u Andama, a istraživanja s Paracasa pokazuju namjerno oblikovanje kao znak identiteta.

Otvorena pitanja

  • Što je točno značio pojedini oblik lubanje: položaj, porijeklo, spol ili ljepotu?
  • Bi li analiza DNK provedena u ovlaštenom laboratoriju, uz zaštitu od onečišćenja, dala pouzdane podatke o tim ljudima?

Teorije

  • Lubanje su oblikovane stezanjem glave u djetinjstvu, kao znak pripadnosti zajednici
  • Lubanje su ljudske, a neobični rezultati DNK posljedica su onečišćenja uzoraka
  • Lubanje su ljudske i namjerno oblikovane, ali značenje pojedinih oblika još nije objašnjeno
  • Lubanje pripadaju dosad nepoznatoj ljudskoj lozi, kako tvrde Foerster i suradnici

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori