Adze u predajama naroda Ewe

U predajama naroda Ewe u današnjoj Gani i Togu, adze se pojavljuje u pričama o bolesti, šteti i nevidljivim silama. Jedan rani opsežan zapis nalazi se u knjizi Die Ewe-Stämme koju je njemački misionar Jakob Spieth objavio 1906. Spieth je opisivao vjerovanja i običaje Ewea u tadašnjem njemačkom Togolandu. Njegova knjiga danas je vrijedan povijesni izvor, ali je nastala u kolonijalnom misionarskom okruženju; zato se njezin jezik i tumačenja ne smiju automatski pripisati današnjim zajednicama.

Svjetlo koje leti noću

Spieth prenosi kazivanja prema kojima se adze može pokazati kao svjetleći plamen ili velika krijesnica. U jednoj predaji čovjek koji uspije uhvatiti takvo svjetlo vidi da se ono pretvara u osobu koja ga moli da ne otkriva što se dogodilo. Spieth piše i o kauri školjkama koje se nude kao naknada za šutnju. Ovi detalji pripadaju zapisu iz 1906.; oni nisu dokaz da je postojala stvarna osoba koja se pretvarala u svjetlo.

U istom sklopu kazivanja adze može ulaziti u kuću noću i napadati usnule, osobito djecu. Bolest koja se pojavi dan ili dva kasnije tumači se kao posljedica takva napada. Spiethov tekst bilježi i mogućnost da čovjeku koji nosi adze nije poznato što se događa dok spava. Takvo objašnjenje usmjerava sumnju prema osobi unutar zajednice, pa su optužbe za vještičarenje mogle imati stvarne posljedice za odnose među ljudima.

Vjerovanje i kršćanski jezik

Birgit Meyer u istraživanju objavljenom 1992. opisuje prezbiterijanske kršćane u regiji Volta u jugoistočnoj Gani. Njezin rad ne ponavlja Spiethov popis nadnaravnih pojedinosti, nego analizira kako su ljudi uklapali lokalne duhovne pojmove u kršćanski svjetonazor. Meyer opisuje pojam abosam, koji su misionari prevodili kao „đavao”, te način na koji je taj pojam povezivao nekadašnje bogove i duhove s novim kršćanskim tumačenjem.

U tom kontekstu pojavljuju se adze i adzetcwo, povezani s vještičarstvom. Meyer navodi da su se neki vjernici bojali takvih napada, dok su crkveni službenici odbacivali postojanje sila na koje se vjerovanje odnosilo. Njezin opis pokazuje da vjerovanja nisu jednostavno nestala s prihvaćanjem kršćanstva; ona su mogla biti preoblikovana i dobiti nova značenja. To je analiza konkretne evangeličke prezbiterijanske sredine, ne tvrdnja da svi Ewe imaju isto vjerovanje.

Kako čitati stare zapise

Spiethov opis i Meyerino terensko istraživanje nastali su u različitim razdobljima i s različitim ciljevima. Spieth je 1906. nastojao prikupiti široku građu o Eweima; Meyer je krajem 20. stoljeća proučavala odnos religijskih kategorija i lokalnih predodžbi. Usporedba zato pokazuje i kontinuitet nekih naziva i promjene u načinu na koji ih ljudi razumiju.

U članku se adze ne svodi na „afričkog vampira”. Takva oznaka briše jezični i društveni kontekst te stvara dojam da se radi o istoj priči kao u Europi. U izvorima koje ovdje koristimo važni su upravo narodi Ewe, područje Volte, bolest i kršćanske rasprave o duhovnom svijetu. Dostupni zapisi ne omogućuju da se jedno podrijetlo proglasi izvornim ili da se vjerovanja današnjih zajednica izvode samo iz misionarskih bilježaka.

Spiethov opis treba čitati i kao zapis o društvenoj opasnosti optužbe. Ako se bolest tumačila napadom adze, sumnja se mogla usmjeriti prema poznatoj osobi, čak i kad ona nije znala za navodni noćni čin. Meyerino istraživanje kasnije promatra kako se takva tumačenja preslaguju unutar kršćanske zajednice, gdje se lokalni pojmovi ne podudaraju jednostavno s misionarskim prijevodima.