Penanggalan i krasue: noćne glave jugoistočne Azije

U jednom malajskom zapisu iz 19. stoljeća glava s utrobom leti do kuće u kojoj se nedavno rodilo dijete. Srodna tajlandska predaja o krasue pokazuje kako ista slika može imati različita značenja.

Ukratko

Walter William Skeat objavio je 1900. malajsku predaju o penanggalan koju je pripisao autobiografiji Hikayat Abdullah.
U tom zapisu penanggalanova utroba zapliće se u trnje postavljeno oko kuće u kojoj se rodilo dijete.
Phi krasue pripada tajlandskom skupu predodžbi o duhovima zvanima phi; istraživači upozoravaju da se taj pojam ne može svesti na jednu zapadnu kategoriju.
Sličnost dvaju likova ne znači da su nazivi i lokalna tumačenja zamjenjivi.

Predaje o penanggalan i krasue često se uspoređuju jer obje prikazuju žensko biće čija se glava odvaja od tijela i noću leti. Takav zajednički opis može biti koristan za početak, ali ne obuhvaća razlike u jeziku, lokalnim pričama i odnosu prema tim bićima. Ovdje se polazi od dvaju različitih izvora: malajskoga zapisa o penanggalan koji je Walter William Skeat prenio u knjizi Malay Magic te suvremenih istraživanja tajlandskog phi krasue. Prvi je etnografski prikaz iz kolonijalnog razdoblja i ne treba ga poistovjetiti s današnjim glasovima malajskih zajednica.

Penanggalan u Hikayat Abdullah

Skeatova knjiga iz 1900. navodi odlomak iz Hikayat Abdullah, autobiografije malajskog pisca Abdullaha bin Abdula Kadira. U toj priči penanggalan je žena koja se služi magijom kako bi joj se glava odvojila od tijela. Visi joj vrat i utroba, a tijelo ostaje kod kuće. Pripovijest povezuje biće s krvlju i kućama u kojima se dogodio porod. Trnje se postavlja na mjesta gdje bi krv mogla biti, jer se vjeruje da bi se utroba mogla zaplesti u bodlje.

Isti tekst objašnjava zašto se u predaji pojavljuje ocat: utroba se u njemu namače kako bi se smanjila i mogla vratiti u tijelo. Opis uključuje i noćni let uz sjaj nalik krijesnicama. Abdullah, kako ga citira Skeat, izričito kaže da je to priča koju je čuo od predaka, ali da u nju ne vjeruje. Ta rečenica važna je jer pokazuje da je zapisivač sačuvao i pripovijest i pripovjedačev odmak od nje.

Krasue i pojam phi

Tajlandsko ime phi krasue nalazi se unutar šireg pojma phi, koji obuhvaća raznolika bića i pojave. Lingvistice Manasikarn Hengsuwan i Amara Prasithrathsint proučavale su način na koji se u tajlandskom razvrstavaju nazivi za duhove i nadnaravna bića. Njihov rad polazi od izraza i kategorija koje koriste govornici, a ne od unaprijed zadane podjele na „duhove” ili „demone” u zapadnom smislu.

Antropolog Benjamin Baumann analizirao je kako su filmovi i javni govor oblikovali modernu sliku phi krasue te kako se u nekim filmskim prikazima povezuje s kmerskim identitetom. Njegov je rad važan upravo zato što ne tretira predaju kao jedinstvenu, nepromjenjivu priču: filmski prikaz može isticati pojedine osobine i prenijeti ih publici kao navodno općeprihvaćenu verziju. Stoga nije opravdano svaku sliku leteće glave automatski nazvati krasue niti svaku krasue tumačiti kroz malajsku priču o penanggalan.

Sličan lik, različita pripovijedanja

U popularnim pregledima penanggalan i krasue često se navode zajedno s bićima iz susjednih kultura. Takve usporedbe mogu pokazati širenje srodnih motiva, ali bez povijesnih izvora ne otkrivaju kada je do kontakta došlo ni je li jedan lik nastao iz drugoga. Skeatov izvor govori o malajskom tekstu; Baumann o suvremenom stvaranju i mijenjanju tajlandskog prikaza; istraživanje Hengsuwan i Prasithrathsint daje okvir za razumijevanje lokalnih kategorija.

Zato se ove priče ne predstavljaju kao jedna zajednička legenda s jednim podrijetlom. Bolje ih je čitati kao susjedne, ali zasebno oblikovane predaje. U opisu penanggalan važni su porod, krv, trnje i ocat u tekstu Hikayat Abdullah. U raspravi o krasue važni su pojam phi, lokalno kazivanje i način na koji su ga oblikovali film i suvremena javna kultura. Čitatelji mogu usporediti slike, a da pritom ne izbrišu kontekst zajednica koje ih prenose.

Kronologija

1843.: Hikayat Abdullah, prema Skeatovu navodu, bilježi pripovijest o penanggalan.
1900.: Walter William Skeat objavljuje Malay Magic s odlomkom iz Hikayat Abdullah.
2014.: Manasikarn Hengsuwan i Amara Prasithrathsint objavljuju istraživanje tajlandskih naziva za duhove i nadnaravna bića.
2013.: Benjamin Baumann objavljuje analizu moderne filmske slike phi krasue.

Ključne osobe

Abdullah bin Abdul Kadir: Malajski pisac čijoj autobiografiji Hikayat Abdullah Skeat pripisuje prikaz penanggalan.
Walter William Skeat: Britanski jezikoslovac i etnograf koji je 1900. objavio Malay Magic.
Benjamin Baumann: Istraživač koji je analizirao prikaze phi krasue u tajlandskim filmovima.
Manasikarn Hengsuwan: Lingvistica koja je s Amara Prasithrathsint proučavala tajlandske nazive za duhove.

Što se zna

Skeatova knjiga Malay Magic objavljena je 1900.
Odlomak o penanggalan u knjizi pripisan je Hikayat Abdullah i spominje trnje, ocat i porod.
Abdullahov odmak od priče sačuvan je u Skeatovu citatu: pisac navodi da je čuo predaju, ali u nju ne vjeruje.
Phi krasue je obrađen u istraživanju Benjamina Baumanna o tajlandskom filmu i oblikovanju suvremene slike.
Rad iz 2014. analizira kategorije tajlandskih naziva za duhove i nadnaravna bića.

Otvorena pitanja

Kada su se počele sustavno uspoređivati predaje o penanggalan i phi krasue?
Koje su inačice priče o krasue važne u različitim tajlandskim zajednicama danas?
Kako su filmovi utjecali na predodžbe koje se izvan Tajlanda smatraju „tradicionalnim”?