Chupacabra

U ožujku 1995. u Portoriku je pronađeno osam uginulih ovaca s po tri ubodne rane na prsima. Prema prijavama, životinje su bile bez krvi. Slučajevi su se nastavili i sljedećih mjeseci, a lokalni mediji počeli su pisati o tajanstvenom napadaču.

Biće iz Canóvanasa

U kolovozu 1995. Madelyne Tolentino iz grada Canóvanasa na sjeveroistoku otoka ispričala je da je kroz prozor vidjela neobično biće. Opisala ga je kao uspravno, visoko oko metar i pol, s velikim tamnim očima, dugim tankim udovima i nizom bodlji ili perja niz leđa. Njezin je opis postao temelj crteža koji su obišli svijet. U okolici je, prema izvještajima, sljedećih mjeseci prijavljeno do 150 uginulih životinja.

Ime je, prema većini izvora, smislio portorikanski komičar i radijski voditelj Silverio Pérez, koji je napadača u emisiji nazvao chupacabras. Riječ se brzo proširila. Portoriko je i ranije imao sličnu priču: 1975. je u gradu Mocu niz neobjašnjenih uginuća stoke pripisan "vampiru iz Moce".

Od otoka do kontinenta

Iduće godine prijave su stigle iz Meksika, gdje je 1996. vladala suša, a zatim iz srednje i južne Amerike i iz zajednica latinoameričkih useljenika u SAD-u. U Čileu je 2000. u okolici grada Calame prijavljeno stotinjak uginulih ili ozlijeđenih domaćih životinja. Chupacabra je postala dio popularne kulture, od pjesama i suvenira do televizijskih emisija.

Film u kinima

Američki istraživač Benjamin Radford pet je godina istraživao slučaj i 2011. objavio knjigu Tracking the Chupacabra. Razgovarao je i s Madelyne Tolentino. Uočio je da njezin opis gotovo točno odgovara izvanzemaljskom biću Sil iz znanstvenofantastičnog filma Species, koji je u Portoriku prikazivan u ljeto 1995. Tolentino je, prema Radfordu, film pogledala prije svog viđenja i sama ga je usporedila s onim što je vidjela. Radford je zaključio da se najvažnijem opisu chupacabre ne može vjerovati kao neovisnom svjedočanstvu.

Radford je istaknuo i drugo: portorikanski veterinar David Morales pregledao je, prema njegovom prikazu, oko tristo životinja za koje se tvrdilo da ih je napala chupacabra i nijedna nije bila bez krvi. Kad životinja ugine, krv se slegne i zgruša, pa se pri površnom pregledu čini da je nema. Psi lutalice i druge zvijeri često ubiju stoku bez da je pojedu, a ugrizi očnjaka ostavljaju upravo male ubodne rane.

Ćelavi psi iz Teksasa

Od sredine 2000-ih u SAD-u se riječ chupacabra počela koristiti za nešto posve drugo: ćelave, sivkaste životinje nalik psima, s izraženim očnjacima, koje su ljudi pronalazili mrtve uz ceste ili ih snimali kamerama. Najpoznatiji je slučaj iz 2007., kad je Phylis Canion iz mjesta Cuero u Teksasu pronašla takvu životinju nakon što su joj nestale kokoši. Genetska analiza pokazala je da je riječ o kojotu, a druga analiza i o primjesi drugih vrsta iz porodice pasa.

Biolozi su objasnili izgled takvih životinja: kojoti, lisice i psi zaraženi grinjom Sarcoptes scabiei, uzročnikom šuge, gube krzno, a koža im zadeblja i potamni. Takva životinja oslabi, teže lovi divlji plijen i češće se približava ljudima i domaćim životinjama. Biolog Barry O'Connor sa Sveučilišta Michigan 2010. je zaključio da su američke prijave chupacabre gotovo sigurno kojoti sa šugom.

Zagovornici odgovaraju da kojoti sa šugom ne objašnjavaju uspravno biće s bodljama iz prvih portorikanskih prijava i da su dvije chupacabre, latinoamerička i teksaška, zapravo dvije različite priče.