Amazonke

Malo je grčkih priča bilo tako omiljeno kao borba s Amazonkama. Slikali su je na tisućama vaza i klesali na hramovima, od Atene do Efeza. Dugo se smatralo da su Amazonke čista izmišljotina, grčka slika svijeta naopačke u kojem vladaju žene. Arheologija stepa posljednjih desetljeća pokazala je da priča ima stvarniju pozadinu nego što se mislilo.

Jednake muškarcima

Najstariji spomen nalazi se u Homerovoj Ilijadi, iz otprilike 8. stoljeća pr. Kr. Starac Prijam prisjeća se kako se u mladosti borio protiv Amazonki u Frigiji, a junak Belerofont ubio ih je u Likiji. Homer ih naziva riječju koja znači "jednake muškarcima" ili "one koje se suprotstavljaju muškarcima". Izgubljeni ep Etiopida pripovijedao je kako je amazonska kraljica Pentezileja nakon Hektorove smrti došla Trojancima u pomoć i pala u dvoboju s Ahilejem.

Heraklo je u jednom od svojih dvanaest pothvata morao donijeti pojas amazonske kraljice Hipolite, a Tezej je oteo Amazonku i odveo je u Atenu, nakon čega su Amazonke, prema atenskoj predaji, napale grad. Pjesnici i povjesničari smještali su njihovu domovinu u Pont, na južnu obalu Crnog mora, s prijestolnicom Temiskirom na rijeci Termodontu, današnjoj rijeci Terme u Turskoj. Grci su ime Amazonke tumačili kao "bez dojke" i pričali da su djevojkama odstranjivale desnu dojku da bi lakše natezale luk. Na umjetninama, međutim, Amazonke uvijek imaju obje dojke, a to tumačenje danas se smatra pučkom etimologijom.

Herodotova priča o Sauromatima

Herodot je u četvrtoj knjizi svoje Povijesti zapisao kako su Amazonke stigle na sjever. Grci su ih pobijedili na Termodontu i ukrcali zarobljenice na tri broda. Na pučini su Amazonke pobile posadu, ali nisu znale upravljati brodovima, pa ih je vjetar odnio do obala Meotskog jezera, današnjeg Azovskog mora, u zemlju Skita. Ondje su uhvatile konje i počele pljačkati. Skiti su, kad su shvatili da su njihovi protivnici žene, poslali k njima mladiće da se s njima zbliže. Mladi parovi preselili su se istočno od rijeke Tanais, današnjeg Dona, i od njih su nastali Sauromati.

Prema Herodotu, žene Sauromata jašu, love s muževima i bez njih, idu u rat i nose istu odjeću kao muškarci, a nijedna se djevojka ne smije udati dok ne ubije neprijateljskog ratnika. Liječnički spis O zraku, vodama i mjestima, pripisan Hipokratu, dodaje da sauromatske djevojke jašu, gađaju lukom i bacaju koplje i da se ne udaju dok ne ubiju trojicu neprijatelja. Herodot bilježi i da Skiti Amazonke zovu Oiorpata, što prema njemu znači "ubojice muškaraca".

Žene s lukom u kurganima

Grobni humci, kurgani, u stepama između Dunava i Urala iskapaju se više od stoljeća. Kad se spol pokojnika počeo određivati prema kostima, a ne samo prema predmetima u grobu, dio grobova s oružjem pokazao se ženskim. Američka arheologinja Jeannine Davis-Kimball i ruski arheolog Leonid Jablonski 1990-ih su kod Pokrovke na južnom Uralu iskapali sauromatske i sarmatske grobove i ondje našli žene pokopane s oružjem.

Ruski arheolog Valerij Guljajev 2003. opisao je grobove naoružanih žena iz skitskog razdoblja na srednjem Donu. Olena Fialko 2023. objavila je pregled 303 groba žena ratnica u europskoj Skitiji: oružje je u njima stalni dio priloga, a prevladava oružje za borbu na daljinu, isto kakvo je nosila skitska vojska. Godine 2019. kod Voronježa u Rusiji pronađen je grob s nekoliko naraštaja naoružanih skitskih žena, sa zlatnim pokrivalima za glavu, a 2017. u Armeniji grob žene iz željeznog doba s ozljedama i razvijenom muskulaturom kakve nastaju u borbi na konju.

Ruska arheologinja Vera Kovaljevska tumači da su žene u stočarskim zajednicama stepe morale znati braniti stada i pašnjake dok su muškarci bili u ratu ili lovu. Za razliku od Amazonki iz mita, te su žene živjele u zajednicama s muškarcima, a i prema Herodotu sauromatske su se žene udavale.

Imena na vazama

Grčki gradovi na sjevernoj obali Crnog mora od 7. stoljeća pr. Kr. trgovali su sa Skitima, a skitski strijelci služili su u Ateni kao gradska straža. Atenski slikari vaza od sredine 6. stoljeća Amazonke sve češće slikaju u hlačama, šiljastim kapama i odjeći sa šarama, s lukom i sjekirom, kao skitske konjanike. Uz mnoge takve likove stoje natpisi koji ne znače ništa na grčkom. Povjesničarka Adrienne Mayor, jezikoslovac John Colarusso i povjesničar umjetnosti David Saunders 2014. predložili su da su neki od tih natpisa riječi i imena na jezicima Kavkaza i stepa, napisani grčkim slovima, što bi značilo da su Atenjani čuli te jezike od živih ljudi.