Teorije o podrijetlu Hrvata

Hrvati govore slavenskim jezikom, ali njihovo ime možda nije slavensko. Najstariji zapis nalik tom imenu uklesan je u grčki kamen na ušću Dona, gotovo pet stoljeća prije nego što se Hrvati spominju na Jadranu.

Ukratko

  • Prevladava mišljenje da su Hrvati slavenski narod koji je u 7. stoljeću došao na prostor bivše rimske Dalmacije i ondje se pomiješao sa starosjediocima.
  • Ime Hrvat ipak nema općeprihvaćeno tumačenje: mnogi jezikoslovci smatraju da je iranskog podrijetla i povezuju ga s imenima Horoathos i Horouathos na grčkim natpisima iz Tanaisa iz 2. i 3. stoljeća.
  • Gotska teorija potječe iz srednjovjekovnih kronika i ima malo dokaza; tijekom Drugog svjetskog rata bila je jedina službeno podržana teorija u NDH.
  • Genetika pokazuje da su doseljenici slični današnjim istočnoeuropskim Slavenima pridonijeli 30 do 60 posto podrijetla balkanskog stanovništva, ali ne govori kojim su se imenom ljudi zvali.

Pitanje odakle su došli Hrvati staro je koliko i hrvatska povijest kao znanost. Odgovori su se mijenjali s izvorima, s metodama i, kako upozoravaju povjesničari, s političkim prilikama. Zato ova rasprava ima dvije razine: što se doista može dokazati i zašto su pojedine teorije u nekim razdobljima bile osobito privlačne.

Ime bez jasnog korijena

Hrvatska enciklopedija navodi da do danas nema općeprihvaćenog tumačenja imena Hrvat. Konstantin VII. Porfirogenet u 10. stoljeću izvodio ga je iz grčke riječi za zemlju, a Toma Arhiđakon u 13. stoljeću od imena drevnih stanovnika Krka. To su pučke etimologije.

Jezikoslovci 19. stoljeća predlagali su desetke rješenja: od slavenskih riječi za stablo, hrbat ili ples, preko germanskih riječi za mač, do ilirskih i kavkaskih korijena. Slovenski jezikoslovac Rajko Nahtigal zaključio je da ime najvjerojatnije nije slavensko.

Natpisi iz Tanaisa

Godine 1853. ruski arheolog Pavel Leontjev pronašao je u Tanaisu, grčkoj koloniji na ušću Dona u Azovsko more, dvije kamene ploče s grčkim natpisima o obnovi grada. Potječu s kraja 2. i iz 3. stoljeća, a jedna je datirana u 220. godinu. U to su doba oko Tanaisa živjeli Sarmati, narod koji je govorio iranskim jezikom. Na pločama se javljaju imena Horouathos i Horoathos, a Horoathos se navodi kao sin Sandarza, arhonta Tanaišana sa skitsko-sarmatskim imenom.

Ruski povjesničar Pogodin prvi je početkom 20. stoljeća povezao ta imena s imenom Hrvata; Hrvatska enciklopedija navodi 1901., a drugi izvori 1902. godinu. Njemački slavist Max Vasmer izveo je ime iz iranske riječi za stočara ili čuvara stoke, a druga predložena značenja su "prijatelj" i, prema ruskom etimologu Olegu Trubačovu, ime srodno imenu Sarmata. Iransko podrijetlo imena prihvatili su, prema Hrvatskoj enciklopediji, i Antoine Meillet, André Vaillant, Konstantin Jireček i Ljudmil Hauptmann.

Tri teorije i jedna glavna struja

Slavenska teorija oslanja se na Porfirogenetovu priču o seobi iz Bijele Hrvatske, na slavenski jezik i na slavenske nalaze u ranosrednjovjekovnim grobovima. Danas je prevladavajuće mišljenje povjesničara i arheologa: Hrvati su jedna od slavenskih skupina koja je u 7. stoljeću stigla s područja sjeverno od Karpata. Jezikoslovac Radoslav Katičić smatrao je slavenstvo Hrvata nedvojbenim, a iransko podrijetlo njihova imena najmanje nevjerojatnim od svih rješenja.

Iranska teorija postoji u dva oblika. Blaži kaže da su Slaveni preuzeli ime od iranske, sarmatske skupine ili da im je ta skupina bila vladajući sloj, kao što su Bugari dobili ime od turkijskog naroda. Snažniji oblik, koji je razvijao isusovac Stjepan Krizin Sakač, tvrdi da su Hrvati izvorno bili Iranci i vodi njihovo ime sve do perzijske pokrajine Arahozije, Harahvatiš. Taj snažniji oblik danas se smatra etimološki neodrživim.

Gotska teorija potječe iz Ljetopisa popa Dukljanina i djela Tome Arhiđakona, koji su Hrvate dovodili u vezu s Gotima. U 20. stoljeću razvijao ju je Kerubin Šegvić, koji je ime izvodio iz germanskog, a imena hrvatskih knezova na -mir tumačio gotskim nastavkom -mer. Tijekom Drugog svjetskog rata to je bila jedina teorija koju je službeno podržavala vlast Nezavisne Države Hrvatske. Povjesničari danas ističu da za izjednačavanje Hrvata i Gota gotovo nema dokaza.

Postojala je i ideja o starosjedilačkom, ilirskom podrijetlu Slavena, koju su zastupali dalmatinski humanisti i ilirski preporoditelji. Jezikoslovlje ju je odbacilo, ali je ostala važna za povijest hrvatske kulture.

Što kažu geni i grobovi

Istraživanje objavljeno 2023. u časopisu Cell analiziralo je genome 136 ljudi s Balkana iz 1. tisućljeća. Nakon kraja rimske vlasti autori bilježe dolazak velikog broja ljudi genetski sličnih današnjim istočnoeuropskim narodima slavenskih jezika. Ti doseljenici pridonijeli su 30 do 60 posto podrijetla balkanskog stanovništva, što je jedna od najvećih trajnih demografskih promjena u Europi seobe naroda. Ostatak podrijetla potječe od ljudi koji su ondje živjeli od prije.

Genetika tako potvrđuje seobu i miješanje, ali ne može reći kojim su se imenom doseljenici zvali, kojim su jezikom govorili njihovi vođe ni kada je nastao hrvatski identitet. Arheologija pokazuje slično: slavenske grobove i naselja od 7. stoljeća, uz nastavak starijeg stanovništva, osobito na obali.

Rasprava o podrijetlu jednog naroda ne govori ništa o vrijednosti tog naroda ni njegovih susjeda. Ona pokazuje kako se iz malo izvora pokušava rekonstruirati prošlost i koliko oprezno treba razlikovati podrijetlo imena, podrijetlo jezika i podrijetlo ljudi.

Kronologija

  1. Oko 220.: U Tanaisu nastaje natpis s imenom Horoathos.
  2. 7. stoljeće: Slavenske skupine naseljavaju prostor bivše rimske Dalmacije.
  3. Oko 950.: Konstantin VII. Porfirogenet zapisuje priču o seobi Hrvata iz Bijele Hrvatske.
  4. 13. stoljeće: Toma Arhiđakon u Salonitanskoj povijesti povezuje Hrvate s Gotima.
  5. 1666.: Ivan Lučić objavljuje djelo O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske.
  6. 1853.: Pavel Leontjev pronalazi natpise u Tanaisu.
  7. 1901.–1902.: Pogodin povezuje imena s natpisa s imenom Hrvata.
  8. 1941.–1945.: Vlast NDH službeno podupire gotsku teoriju.
  9. 2023.: Genetsko istraživanje balkanskog stanovništva 1. tisućljeća.

Ključne osobe

  • Konstantin VII. Porfirogenet: Bizantski car koji je u 10. stoljeću zapisao najstariju priču o dolasku Hrvata.
  • Toma Arhiđakon: Splitski kroničar iz 13. stoljeća koji je Hrvate povezivao s Gotima.
  • Max Vasmer: Njemački slavist koji je ime Hrvat izvodio iz iranske riječi za stočara.
  • Stjepan Krizin Sakač: Isusovac koji je zastupao iransko podrijetlo Hrvata i povezivao ih s Arahozijom.
  • Kerubin Šegvić: Svećenik i pisac koji je u 20. stoljeću zastupao gotsku teoriju.
  • Radoslav Katičić: Jezikoslovac koji je slavenstvo Hrvata smatrao nedvojbenim, a iransko ime najvjerojatnijim.
  • Iñigo Olalde: Genetičar, prvi autor istraživanja balkanskih genoma iz 2023.

Što se zna

  1. Hrvatski jezik pripada slavenskim jezicima.
  2. Za ime Hrvat ne postoji općeprihvaćena etimologija.
  3. Na grčkim natpisima iz Tanaisa iz 2. i 3. stoljeća javljaju se imena Horouathos i Horoathos.
  4. Gotsku teoriju službeno je podupirala vlast NDH tijekom Drugog svjetskog rata.
  5. Doseljenici slični istočnoeuropskim Slavenima pridonijeli su 30 do 60 posto podrijetla balkanskog stanovništva nakon kraja rimske vlasti.

Što tvrde zagovornici

  • Slavenski jezik, Porfirogenetova priča i slavenski nalazi iz 7. stoljeća slažu se u slici slavenske seobe.
  • Imena s natpisa iz Tanaisa toliko su slična hrvatskom imenu da to teško može biti slučajnost, pa je ime najvjerojatnije iransko.
  • Primjer Bugara pokazuje da slavenski narod može nositi ime koje je preuzeo od drugog naroda.
  • Genetika potvrđuje velik dolazak novog stanovništva iz istočne Europe nakon pada rimske vlasti.

Što kažu kritičari

  • Sličnost imena ne dokazuje vezu, jer između natpisa iz Tanaisa i prvih spomena Hrvata na Jadranu prolazi gotovo pet stoljeća bez traga.
  • Porfirogenetov spis nastao je tri stoljeća nakon seobe i u sebi je proturječan, pa nije pouzdan opis događaja.
  • Genetsko podrijetlo ne govori o imenu ni identitetu, a 40 do 70 posto podrijetla potječe od starijeg stanovništva.
  • Teorije o neslavenskom podrijetlu često su se širile iz političkih razloga, a ne zbog novih dokaza.

Otvorena pitanja

  • Je li ime Hrvat doista povezano s imenima s natpisa iz Tanaisa?
  • Je li iranska skupina dala ime Slavenima ili je ime putovalo na neki drugi način?
  • Kada se iz miješanja doseljenika i starosjedilaca oblikovao hrvatski identitet?
  • Koliko je starosjedilačko stanovništvo utjecalo na jezik i običaje?

Teorije

  • Hrvati su slavenski narod koji je ime i jezik donio sa sjevera u 7. stoljeću
  • Hrvati su Slaveni, ali im je ime iranskog podrijetla, preuzeto od sarmatske skupine ili vladajućeg sloja
  • Hrvatski narod nastao je miješanjem slavenskih doseljenika i starosjedilaca, a ime je sporedno pitanje
  • Postojeći izvori ne mogu odlučiti odakle potječe ime ni kako je nastao narod

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Goldstein, I. (1995). Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta.
  • Fine, J. V. A. (1983). The Early Medieval Balkans. Ann Arbor: University of Michigan Press.
  • Džino, D. (2010). Becoming Slav, Becoming Croat. Leiden: Brill.

Izvori