Apollo 13

Apollo 13 trebao je biti još jedan korak prema sustavnom istraživanju Mjeseca. Umjesto toga, pretvorio se u jednu od najpoznatijih kriznih situacija u povijesti svemirskih letova. Posada se našla stotinama tisuća kilometara od Zemlje, s teško oštećenom letjelicom i ograničenim zalihama. Svaka odluka mogla je utjecati na to hoće li se astronauti vratiti kući.

Put prema Mjesecu

Dana 11. travnja 1970. s Kennedyjeva svemirskog centra na Floridi poletjela je raketa Saturn V s trojicom astronauta: zapovjednikom Jamesom Lovellom, pilotom zapovjednog modula Johnom Swigertom i pilotom lunarnog modula Fredom Haiseom.

Njihov je cilj bio područje Fra Mauro na Mjesecu. Lovell i Haise trebali su se spustiti na površinu, prikupljati uzorke i postaviti znanstvenu opremu. Swigert je trebao ostati u zapovjednom modulu Odyssey i čekati njihov povratak iz lunarnog modula.

Swigert nije bio izvorno određen za tu ulogu. Nekoliko dana prije polijetanja zamijenio je Thomasa Mattinglyja, koji je bio izložen virusu rubeole i nije imao potvrđenu otpornost na bolest. Promjena je zahtijevala dodatnu prilagodbu posade, ali nije odgodila lansiranje.

Početak putovanja protekao je uglavnom prema planu. Astronauti su provodili predviđene provjere sustava i komunicirali s kontrolom leta u Houstonu. Letjelica se udaljavala od Zemlje, a slijetanje na Mjesec činilo se ostvarivim.

Eksplozija koja je promijenila sve

Navečer 13. travnja, približno 56 sati nakon lansiranja, posada je obavljala rutinsku provjeru spremnika s kriogenim plinovima u servisnom modulu. Kontrola leta zatražila je uključivanje ventilatora koji su trebali promiješati sadržaj spremnika i omogućiti pouzdanije očitavanje količine kisika.

Nekoliko trenutaka poslije dogodio se električni poremećaj. Začuo se snažan udarac, a instrumenti su počeli pokazivati probleme s električnim napajanjem i tlakom kisika.

Swigert je kontaktirao Houston i prijavio problem. Lovell je također izvijestio kontrolu leta o stanju letjelice. Njegova poruka postala je jedna od najpoznatijih rečenica u povijesti svemirskih letova: „Houston, we've had a problem.“

Ubrzo je postalo jasno da je došlo do ozbiljnog kvara. Drugi spremnik s kisikom izgubio je sadržaj, a tlak u prvom također je počeo padati. Oštećeni su dijelovi servisnog modula, a sustav za proizvodnju električne energije ostao je bez potrebne opskrbe kisikom.

To nije značilo samo da astronauti više ne mogu nastaviti prema Mjesecu. Kisik je bio ključan i za održavanje života te proizvodnju električne energije i vode. Zapovjedni modul Odyssey imao je ograničene vlastite zalihe, koje nisu bile dovoljne za nastavak putovanja s tročlanom posadom.

Slijetanje je otkazano. Novi cilj bio je vratiti sve troje astronauta na Zemlju.

Aquarius postaje čamac za spašavanje

Rješenje se nalazilo u lunarnom modulu Aquarius. Bio je projektiran za boravak dvojice astronauta na Mjesecu i povratak do zapovjednog modula. Sada je morao održavati život trojice ljudi tijekom ostatka putovanja.

Posada se preselila u Aquarius i ugasila velik dio sustava zapovjednog modula kako bi sačuvala njegove baterije za završnu fazu povratka. Lunarni modul imao je vlastite zalihe kisika, vodu i pogonski sustav. Ipak, nije bio predviđen za takvu uporabu tijekom tako dugog razdoblja.

Astronauti su morali štedjeti energiju, ograničiti potrošnju vode i podnositi vrlo niske temperature. U ugašenom zapovjednom modulu temperatura je pala, a kondenzacija se skupljala na površinama. Hrana i voda postale su ograničene, dok je ugljikov dioksid koji su astronauti izdisali predstavljao dodatnu opasnost.

Sustav za uklanjanje ugljikova dioksida u lunarnom modulu imao je filtre koji nisu bili izravno kompatibilni s četvrtastim ulošcima iz zapovjednog modula. Kako se koncentracija plina povećavala, inženjeri u Houstonu morali su pronaći način da iskoriste raspoložive uloške.

Rješenje je bilo improvizirano od materijala koji su se već nalazili u letjelici. Astronautima su poslali upute kako povezati dijelove pomoću plastičnih vrećica, kartona, ljepljive trake i drugih dostupnih predmeta. Uspjeli su prilagoditi filtre sustavu lunarnog modula i nastaviti uklanjati ugljikov dioksid iz zraka.

Taj je postupak postao jedan od najpoznatijih primjera praktičnog rješavanja problema tijekom svemirskog leta. Inženjeri nisu mogli poslati nove dijelove niti fizički intervenirati. Morali su osmisliti rješenje koje se moglo izvesti s onim što su astronauti imali pri ruci.

Povratak oko Mjeseca

Kontrola leta u Houstonu morala je odrediti putanju koja bi posadu vratila na Zemlju uz što manju potrošnju goriva. Umjesto pokušaja okretanja i izravnog povratka, odabran je let oko Mjeseca, nakon kojega bi gravitacija pomogla usmjeriti letjelicu natrag prema Zemlji.

Taj je plan zahtijevao precizne manevre. Lunarni modul preuzeo je ulogu glavnog sredstva za upravljanje i pogon, iako za takvu zadaću nije bio namijenjen. Posada je morala pratiti upute sa Zemlje i pažljivo izvesti korekcije putanje.

Svaki je manevar zahtijevao proračune, provjere i discipliniranu suradnju. Pogreška u smjeru ili trajanju paljenja motora mogla je ugroziti povratak.

U Houstonu su inženjeri i kontrolori leta radili na proračunima, provjeravali podatke i razmatrali različite mogućnosti. Astronauti su istodobno upravljali letjelicom, štedjeli zalihe i slijedili upute. Uspjeh je ovisio o koordinaciji posade i velikog broja ljudi na Zemlji.

Dok je letjelica prolazila iza Mjeseca, komunikacija sa Zemljom privremeno je prekinuta, kao što se događalo i tijekom ranijih lunarnih misija. Nakon ponovnog uspostavljanja veze, posada je nastavila put kući.

Posljednje pripreme i povratak na Zemlju

Kako se približavao povratak, astronauti su morali ponovno aktivirati zapovjedni modul Odyssey. Upravo je on bio predviđen za ulazak u Zemljinu atmosferu i slijetanje u ocean, dok lunarni modul nije mogao obaviti tu završnu fazu.

Prije ulaska u atmosferu posada se vratila u zapovjedni modul, ponovno uključila potrebne sustave i pripremila letjelicu za odvajanje od servisnog modula. Kada se servisni modul odvojio, astronauti su prvi put mogli vidjeti razmjere oštećenja. Na njegovoj je bočnoj strani nedostajao velik dio vanjske oplate.

Lunarni modul Aquarius odbačen je neposredno prije ulaska u atmosferu. Nakon toga je Odyssey nastavio samostalno, oslanjajući se na preostale sustave i toplinski štit.

Dana 17. travnja 1970. zapovjedni modul spustio se padobranima u Tihi ocean. Brod za prihvat astronauta čekao je u području slijetanja. Lovell, Swigert i Haise izvučeni su iz kapsule i prebačeni na sigurno.

Sva trojica preživjela su nesreću. Misija nije ostvarila planirano slijetanje na Mjesec, ali je završila uspješnim povratkom posade.

Kako je došlo do nesreće?

Nakon povratka astronauta NASA je pokrenula opsežnu istragu. Istražno povjerenstvo analiziralo je tehničku dokumentaciju, zapise ispitivanja, podatke s letjelice i moguće uzroke eksplozije.

Pokazalo se da je spremnik s kisikom imao problematičnu povijest. Bio je prethodno ugrađen u drugu letjelicu, a tijekom uklanjanja i prilagodbe pretrpio je oštećenje. Kasnije je ponovno ugrađen u servisni modul Apolla 13.

Tijekom priprema za lansiranje spremnik se nije mogao normalno isprazniti. Tehničari su zato pokušali ukloniti preostali kisik zagrijavanjem. Grijači su tijekom dugotrajnog postupka bili napajani naponom višim od onoga za koji su neki dijelovi njihova upravljačkog sustava bili predviđeni.

Prema zaključcima istrage, visoka temperatura vjerojatno je oštetila izolaciju električnih vodiča. Kada su tijekom leta uključeni ventilatori spremnika, došlo je do električnog kratkog spoja i zapaljenja u okruženju bogatom kisikom. Spremnik je puknuo, a oslobođena energija oštetila je okolne dijelove servisnog modula.

Izvješće nije opisalo nesreću kao posljedicu jednog izoliranog kvara. Istaknulo je kombinaciju tehničkih nedostataka, odluka tijekom priprema i propusta u ispitivanju. Pojedina upozorenja nisu dovela do zamjene spremnika prije lansiranja.

Istraga je potaknula promjene u konstrukciji i ispitivanju sustava s kisikom te u načinu na koji se procjenjuju rizici tijekom svemirskih misija.

Misija koja je postala simbol snalažljivosti

Apollo 13 nije ostvario znanstvene ciljeve zbog kojih je poslan na Mjesec. Ipak, njegova je povijest postala važan dio istraživanja svemira. Pokazao je koliko su složene svemirske letjelice osjetljive na kombinaciju tehničkih problema i koliko su priprema, provjere i ljudsko odlučivanje važni kada se dogodi neočekivana situacija.

Nakon povratka posade misija se često opisivala izrazom „uspješan neuspjeh“. Neuspjeh se odnosio na otkazano slijetanje, a uspjeh na spašavanje trojice astronauta u uvjetima koji su mogli završiti njihovom smrću.

Apollo 13 ostao je zapamćen i zbog suradnje astronauta i zemaljskih timova. Posada je morala slijediti složene upute u skučenom i hladnom prostoru, dok su inženjeri na Zemlji pronalazili načine da zaobiđu kvarove sustava koji se više nisu mogli normalno koristiti.