Beethovenova "Besmrtna ljubljena"

Ludwig van Beethoven nikad se nije oženio. U pismima i razgovorima često je spominjao želju za brakom i obiteljskim životom, a zaljubljivao se, koliko se zna, uglavnom u žene koje mu zbog staleža ili braka nisu mogle pripadati. Nakon njegove smrti u ožujku 1827. prijatelji su u njegovu stanu, među ostalim papirima, pronašli pismo koje je otkrilo strast o kojoj nitko od njih nije znao.

Pismo u tri dijela

Pismo je napisano olovkom na deset malih listova, u tri navrata. Prvi dio nosi oznaku "6. srpnja, ujutro" i počinje riječima "Moj anđele, moje sve, moje ja". Beethoven piše da je stigao u toplice nakon teškog putovanja, žali se na loše ceste i na to da se ne mogu češće viđati, i pita se mogu li dvoje ljudi pripadati jedno drugome kad ih okolnosti razdvajaju. Drugi dio piše iste večeri, "u ponedjeljak", a treći sljedećeg jutra. Tu se pojavljuje izraz po kojem je pismo postalo slavno: Beethoven primateljicu naziva svojom "besmrtnom ljubljenom", kaže da može živjeti samo potpuno s njom ili nikako, i završava riječima "vječno tvoj, vječno moja, vječno naši".

U pismu nema imena primateljice ni njezine adrese. Mjesto kamo primateljica putuje označeno je samo slovom K.

Potraga za godinom

Na pismu nije bilo godine. Ponedjeljak 6. srpnja pada u nekoliko godina Beethovenova života, pa su prvi istraživači nagađali o raznim godinama. Tek su u 20. stoljeću analiza vodenog žiga u papiru i usporedba s Beethovenovim kretanjem pokazale da je riječ o 1812. Te se godine Beethoven početkom srpnja zaustavio u Pragu, a zatim otišao u toplice Teplice u Češkoj. Slovo K. gotovo se sigurno odnosi na obližnje toplice Karlovy Vary, njemački Karlsbad. Pismo se danas čuva u Državnoj knjižnici u Berlinu.

Prva imena

Prvi Beethovenov životopisac Anton Schindler 1840. tvrdio je da je primateljica Giulietta Guicciardi, mlada grofica kojoj je Beethoven 1802. posvetio sonatu danas poznatu kao Mjesečeva sonata. Kad je utvrđeno da je pismo iz 1812., ta je mogućnost otpala, jer je Giulietta tada bila godinama udana i živjela u Italiji. Predlagane su i druge žene iz Beethovenova kruga, među njima Therese Brunsvik i pjevačica Amalie Sebald, ali kasnija istraživanja nisu ih uspjela smjestiti na prava mjesta u pravo vrijeme.

Antonie Brentano

Godine 1972. američki muzikolog Maynard Solomon iznio je, a 1977. u Beethovenovu životopisu razradio, tezu da je primateljica bila Antonie Brentano, bečka plemkinja udana za frankfurtskog trgovca Franza Brentana. Beethoven je bio blizak prijatelj obitelji i posvetio joj je jedno od svojih kasnijih djela. Solomonov je ključni argument putovanje: prema policijskim prijavama boravka, Antonie je s mužem 3. srpnja 1812. bila u Pragu, a zatim je otputovala u Karlsbad, upravo onako kako pismo nalaže.

Kritičari odgovaraju da je Antonie bila sretno udana, da je s Beethovenom ostala u srdačnom prijateljstvu i nakon 1812. i da nema nijednog drugog dokaza o ljubavnoj vezi. Upozoravaju i na to da prijave boravka nisu potpune.

Josephine Brunsvik

Druga velika kandidatkinja je grofica Josephine Brunsvik, Beethovenova nekadašnja učenica. Nakon smrti prvog muža bila je udovica, a Beethoven joj je od 1804. do 1807. pisao strastvena pisma, objavljena tek 1957. U njima je naziva "anđelom" i koristi izraze slične onima iz pisma iz 1812. Njihova veza tada je prekinuta, vjerojatno zbog protivljenja njezine obitelji, a Josephine se 1810. udala za baruna Christopha von Stackelberga. Brak je bio nesretan.

Zagovornici te teze, među kojima su muzikolozi Harry Goldschmidt, Marie-Elisabeth Tellenbach i Rita Steblin, ističu da je Josephine u ljeto 1812. bila odvojena od muža, da je planirala putovanje u Prag te da je u travnju 1813. rodila kćer Minonu, devet mjeseci nakon pisma. Kritičari odgovaraju da nema dokumenta koji bi potvrdio da je Josephine početkom srpnja 1812. bila u Pragu i da je zaključak o Minoni samo nagađanje.