Umjetnost fuge

Posljednja fuga Johanna Sebastiana Bacha prekida se usred takta, upravo nakon što je u glazbu upisao vlastito ime. Ispod je njegov sin dopisao da je otac nad tom fugom umro. Bachovi istraživači danas u to sumnjaju.

Ukratko

  • Umjetnost fuge (Die Kunst der Fuge, BWV 1080) zbirka je fuga i kanona koje je Johann Sebastian Bach u posljednjem desetljeću života gradio na jednoj jedinoj temi.
  • Posljednja, trostruka fuga prekida se u 239. taktu, nedugo nakon što se u njoj pojavljuje tema B-A-C-H, Bachovo ime zapisano notama.
  • Na rukopisu je Bachov sin Carl Philipp Emanuel zabilježio da je autor umro nad tom fugom, ali većina današnjih istraživača smatra da je list nastao godinu-dvije prije Bachove smrti 1750.
  • Zašto je fuga ostala nedovršena, je li završetak izgubljen i kako je trebala završiti, i danas je otvoreno; pokušaja dovršavanja ima više od osamdeset.

Fuga je skladba u kojoj se jedna kratka melodija, tema, javlja redom u svim glasovima i isprepliće sama sa sobom. Bach je bio najveći majstor tog oblika, a u posljednjim godinama života odlučio je pokazati sve što se iz jedne teme može izvesti. Tako je nastala Umjetnost fuge: četrnaest fuga i četiri kanona u d-molu, poredanih tako da svaki sljedeći bude složeniji od prethodnog. Djelo nema oznake instrumenata, a svaki je glas zapisan na zasebnom crtovlju, pa se i danas raspravlja je li namijenjeno sviranju na čembalu, orguljama, nekom sastavu ili samo proučavanju.

Rukopis u Berlinu

Bach je o djelu počeo razmišljati oko 1740., možda i ranije, a ozbiljno mu se vratio od 1747. Najstariji sačuvani izvor je autograf koji se danas čuva u Državnoj knjižnici u Berlinu pod oznakom Mus. ms. autogr. P 200. Sadrži dvanaest fuga bez naslova i dva kanona, poredane drukčije nego u kasnijem tiskanom izdanju. Uz njega su uvezana tri dodatna lista. Na trećem je fragment fuge s tri teme, koja je u tiskanom izdanju nazvana Fuga a 3 Soggetti, a danas se često zove Contrapunctus 14.

Svaka od triju tema najprije se razvija zasebno, a zatim se spaja s prethodnima. Treća počinje četirima tonovima koje Nijemci zapisuju slovima B, A, C i H, odnosno b, a, c i h. Bach je tim nizom potpisao djelo. Nedugo nakon što se treća tema počne isprepletati s prvima dvjema, glazba stane na petoj stranici, u 239. taktu, koji je samo djelomično ispisan. Ostatak lista je prazan.

Bilješka sina

Ispod posljednjih nota Carl Philipp Emanuel Bach dopisao je rečenicu koja je postala dio legende: nad ovom fugom, gdje je ime BACH uneseno u protutemu, autor je umro. Djelo je tiskano u svibnju 1751., manje od godinu dana nakon Bachove smrti, a drugo izdanje izašlo je 1752. Izdavači su kao naknadu za nedovršenu fugu na kraj dodali koralnu preradbu za orgulje za koju se tvrdilo da ju je Bach na samrtnoj postelji izdiktirao.

Tiskano izdanje imalo je mnogo pogrešaka, a sadržavalo je i skladbe koje očito nisu trebale biti u nizu. Prodano je malo primjeraka, jer je ukus publike već bio okrenut novijem, jednostavnijem stilu.

Posljednji mjeseci

Bach je u posljednjim godinama slabo vidio, a rukopis mu je postajao sve nesigurniji. U proljeće 1750. britanski putujući okulist John Taylor dvaput mu je operirao oči, u ožujku i travnju. Operacije nisu uspjele, a Bach je umro u Leipzigu 28. srpnja 1750., u 66. godini, od posljedica neuspjelih zahvata.

Upravo zato mnogi istraživači sumnjaju u sinovljevu bilješku. Rukopis nedovršene fuge pisan je sigurnom Bachovom rukom, a to upućuje na doba prije nego što mu je vid toliko oslabio da više nije mogao pisati, vjerojatno 1748. ili 1749. Ako je tako, Bach nije umro s perom nad ovom stranicom, nego je s njom prestao ranije.

Izgubljeni list

Zašto je onda stao? Već u 19. stoljeću primijećeno je da se tri teme fuge mogu spojiti i s glavnom temom cijele zbirke. Iz toga se zaključuje da je Bach zamislio četverostruku fugu, u kojoj bi na kraju zazvučale sve četiri teme zajedno, kao kruna cijelog djela.

Njemački muzikolog Christoph Wolff, jedan od najpoznatijih istraživača Bacha, uvjeren je da je postojao barem jedan nacrt završnog dijela, možda list na kojem je Bach isprobao spajanje svih tema, i da se taj list izgubio nakon njegove smrti. Kad mu je stol bio pun rukopisa u raznim fazama, takav se list lako mogao zagubiti. Izdavači koji su 1751. pripremali tisak očito su se mučili sa slaganjem gradiva i, čini se, nisu imali sve stranice.

Drugi istraživači idu dalje. Novozelandski orguljaš i dirigent Indra Hughes u doktorskom je radu 2007. predložio da je Bach fugu namjerno ostavio nedovršenom, kao poziv glazbenicima da je sami dovrše. Ruski muzikolog Anatolij Milka postavio je pitanje je li berlinski list uopće izvorni nacrt ili nedovršeni prijepis.

Osamdeset završetaka

Budući da su teme poznate, fuga je svojevrsna zagonetka koju je moguće riješiti. Pokušali su to muzikolog Donald Tovey 1931., orguljaši Helmut Walcha i Davitt Moroney, dirigent Rudolf Baršaj, skladatelj Kalevi Aho i pijanist Daniil Trifonov, a ukupno je zabilježeno više od osamdeset završetaka. Mnogi izvođači ipak sviraju fugu onako kako je ostala, i zaustave se na mjestu gdje je stala Bachova ruka.

Američki znanstvenik Douglas Hofstadter u knjizi Gödel, Escher, Bach uzeo je tu sliku, skladatelja koji upisuje vlastito ime i umire prije nego što završi, kao šaljivu usporedbu s Gödelovim teoremom o nepotpunosti.

Kronologija

  1. Oko 1740.: Bach počinje rad na Umjetnosti fuge; neki istraživači početak smještaju i ranije.
  2. 1740.–1746.: Nastaje autograf koji se danas čuva u Berlinu pod oznakom P 200.
  3. 1748.–1749.: Prema većini današnjih istraživača, Bach zapisuje fragment posljednje fuge.
  4. Ožujak i travanj 1750.: Okulist John Taylor dvaput operira Bachove oči.
  5. 28. srpnja 1750.: Bach umire u Leipzigu.
  6. Svibanj 1751.: Djelo je tiskano, s nedovršenom fugom.
  7. 1752.: Drugo izdanje s predgovorom Friedricha Wilhelma Marpurga.
  8. 1931.: Donald Tovey objavljuje jedan od najpoznatijih završetaka.
  9. 2007.: Indra Hughes predlaže da je fuga namjerno ostavljena nedovršenom.

Ključne osobe

  • Johann Sebastian Bach: Njemački skladatelj, autor Umjetnosti fuge.
  • Carl Philipp Emanuel Bach: Bachov sin koji je na rukopis dopisao da je otac umro nad fugom.
  • John Taylor: Britanski putujući okulist koji je 1750. operirao Bachove oči.
  • Christoph Wolff: Njemački muzikolog koji smatra da je nacrt završetka postojao i izgubio se.
  • Donald Tovey: Britanski muzikolog koji je 1931. napisao završetak fuge.
  • Douglas Hofstadter: Američki znanstvenik koji je nedovršenu fugu opisao u knjizi Gödel, Escher, Bach.

Što se zna

  1. Fragment Fuge a 3 Soggetti sačuvan je uz Bachov autograf u Državnoj knjižnici u Berlinu i prekida se u 239. taktu.
  2. Treća tema fuge počinje notama B-A-C-H.
  3. Bilješku o tome da je autor umro nad fugom napisao je Carl Philipp Emanuel Bach.
  4. Djelo je tiskano u svibnju 1751. i ponovno 1752., oba puta s nedovršenom fugom.
  5. Rukopis fragmenta pisan je Bachovom rukom, a istraživači ga većinom smještaju u 1748. ili 1749.
  6. Zabilježeno je više od osamdeset pokušaja dovršavanja.

Otvorena pitanja

  • Je li Bach napisao završetak fuge na listu koji se izgubio?
  • Zašto je prestao pisati: zbog bolesti, drugih poslova ili namjerno?
  • Je li fuga doista trebala postati četverostruka, sa spojenom glavnom temom zbirke?
  • Kojim je redom Bach htio poredati dijelove zbirke?

Teorije

  • Bach je radio na fugi do kraja i smrt ga je zaustavila, kako je zapisao njegov sin
  • Bach je završetak nacrtao na posebnom listu koji se izgubio nakon njegove smrti
  • Bach je prestao pisati godinu-dvije prije smrti, kad mu je bolest i gubitak vida onemogućila rad
  • Bach je fugu namjerno ostavio otvorenom, kao zagonetku za druge glazbenike

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori