Mozartova smrt

Godina 1791. bila je za Mozarta jedna od najplodnijih. Napisao je operu Čarobna frula, koja je u rujnu postigla velik uspjeh u Beču, operu Titova blagost za krunidbu u Pragu, Koncert za klarinet i niz manjih djela. Bio je u dugovima, ali posao je ponovno krenuo. A onda je u studenom legao u krevet i više nije ustao.

Narudžba od nepoznatog

Ljeti 1791. Mozartu je došao glasnik i, ne otkrivajući ime naručitelja, naručio misu za mrtve, Requiem. Danas se zna da je naručitelj bio grof Franz von Walsegg, kojemu je u veljači te godine umrla mlada supruga. Grof je volio naručivati djela od poznatih skladatelja i izvoditi ih kao svoja, pa je i ovu narudžbu htio zadržati u tajnosti.

Ta je tajanstvenost kasnije postala dio legende. Mozartova supruga Constanze i rani životopisci prepričavali su da je skladatelj počeo vjerovati kako piše misu za vlastiti sprovod.

Posljednji tjedni

Prema svjedočenjima obitelji, Mozart se razbolio sredinom studenoga, a od 20. studenoga nije ustajao iz kreveta. Ruke i noge su mu otekle, imao je jake bolove, povraćao je i imao groznicu. Liječnici su mu, kako je tada bilo uobičajeno, puštali krv. Do posljednjih dana radio je na Requiemu i, prema kasnijim pričama, s prijateljima pjevao dijelove nedovršenog djela.

Umro je 5. prosinca 1791., nešto prije jedan sat poslije ponoći, u stanu u bečkoj ulici Rauhensteingasse. Pokopan je na groblju svetog Marka izvan gradskih zidina, u zajedničkom grobu kakav su tada imali obični građani. To nije bio grob za siromahe, kako se često pisalo, nego uobičajeni pokop prema bečkim propisima toga doba. Točno mjesto groba nije poznato.

Glasina o otrovu

Constanze je pričala da joj je Mozart nekoliko tjedana prije smrti rekao da je siguran kako su ga otrovali. Kad mu je kasnije bilo bolje, nazvao je tu misao besmislenom. Već iste zime pojavile su se novinske vijesti koje su spominjale moguće trovanje, ali bez imena krivca.

Ime Antonija Salierija, dvorskog kapelnika i uglednog skladatelja, povezalo se s tom pričom tek dvadesetih godina 19. stoljeća. Ostarjeli i bolesni Salieri tada je bio u bolnici, a po Beču se šuškalo da je u bunilu priznao zločin. On je to poricao, a liječnik Eduard Guldener von Lobes, koji je 1791. bio upućen u Mozartovu bolest, 1824. pisao je da su i simptomi i tijek bolesti odgovarali bolesti koja je tada vladala Bečom, a ne trovanju. Povjesničari danas ističu da su Mozart i Salieri bili suparnici u poslu, ali i da je Salieri ravnao Mozartovim djelima, cijenio ga i kasnije podučavao njegova sina.

Glasinu je preuzela književnost. Aleksandar Puškin napisao je 1830. kratku dramu Mozart i Salieri, po kojoj je Nikolaj Rimski-Korsakov skladao operu. Drama Amadeus Petera Shaffera iz 1979. i film Miloša Formana iz 1984. učinili su je poznatom diljem svijeta, iako sami autori nisu tvrdili da je riječ o povijesnoj istini.

Desetci dijagnoza

Bez obdukcije i s oskudnim opisima bolesti, liječnici već dva stoljeća pokušavaju postaviti dijagnozu na daljinu. Predložene su, među ostalim, reumatska groznica, zatajenje bubrega, trihineloza od nedovoljno pečene svinjetine, trovanje lijekovima koji su sadržavali antimon ili živu, krvarenje u mozgu i nedostatak vitamina D.

Godine 2009. nizozemski liječnik Richard Zegers i suradnici objavili su rad u kojem su pregledali bečke knjige umrlih za zimu 1791. i susjedne godine. Otkrili su da je u tjednima oko Mozartove smrti među mladim muškarcima bilo neuobičajeno mnogo smrti s oteklinama kao glavnim simptomom. Zaključili su da je Mozartova bolest najbolje odgovarala bolesti bubrega koja se razvija nakon streptokokne infekcije, kakva se možda tada širila gradom. I to je, međutim, samo vjerojatna dijagnoza, a ne dokaz.

Nedovršeni Requiem

Mozart je za sobom ostavio Requiem u velikoj mjeri nedovršen. Prvi je stavak dovršio, a za veći dio ostalih zapisao je vokalne dionice i osnovne smjernice za orkestar. Constanze je trebala novac od narudžbe, pa je djelo dala dovršiti. Najveći dio posla obavio je Mozartov učenik Franz Xaver Süssmayr, a grof Walsegg dobio je partituru i 1793. izveo djelo. Koliko je u dovršenim dijelovima Mozarta, a koliko Süssmayra, glazbenici raspravljaju i danas.