Vražja sonata

Violina je u 18. i 19. stoljeću imala neobičan ugled. U crkvi je pratila misu, ali u narodnim pričama često je bila vražji instrument, kojim se ljude navodi na ples i grijeh. Dvojica najslavnijih talijanskih violinista toga doba, Giuseppe Tartini i Niccolò Paganini, ostali su zauvijek povezani s tim vjerovanjem: prvi zbog sna koji je sam ispričao, drugi zbog glasina koje je cijeli život pokušavao zaustaviti.

Mladić u bijegu

Tartini je rođen 8. travnja 1692. u Piranu, na istarskoj obali tadašnje Mletačke Republike. Roditelji su ga namijenili franjevačkom redu, a u Kopru je dobio prvu glazbenu poduku. Zatim je otišao studirati pravo u Padovu, gdje se više od knjiga zanimao za mačevanje. Nakon očeve smrti 1710. potajno se oženio Elisabettom Premazore, djevojkom koju obitelj nije odobravala. Moćni kardinal Giorgio Cornaro optužio ga je za otmicu, pa je Tartini pobjegao u franjevački samostan u Asizu. Ondje je godinama učio i vježbao violinu.

Od 1721. bio je glavni glazbenik bazilike svetog Antuna u Padovi i ostao je u tom gradu do smrti 1770. Postao je jedan od najcjenjenijih violinista i učitelja u Europi, napisao je više od stotinu koncerata, a kao teoretičar opisao je pojavu takozvanog trećeg tona, koji čujemo kad istodobno sviraju dva tona.

San iz 1713.

Francuski astronom Jérôme Lalande putovao je Italijom 1765. i 1766. i u Padovi upoznao ostarjelog Tartinija. U osmom svesku svoga putopisa, objavljenom 1769., zapisao je priču koju mu je, kako kaže, ispričao sam skladatelj kao dokaz koliko ga je glazba zaokupljala.

Jedne noći 1713. Tartini je sanjao da je sklopio ugovor i da mu vrag služi. Sve mu je polazilo za rukom, a novi sluga ispunjavao mu je želje i prije nego što bi ih izrekao. Na kraju mu je pružio svoju violinu, da vidi zna li vrag svirati i lijepe skladbe. Vrag je odsvirao sonatu tako neobičnu i lijepu, izvedenu s toliko umijeća, da Tartini nikad nije čuo ni zamislio ništa slično. Obuzelo ga je takvo uzbuđenje da mu je ponestalo daha i probudio se.

Odmah je uzeo violinu i pokušao ponoviti barem dio onoga što je čuo, ali uzalud. Skladba koju je tada napisao, rekao je Lalandeu, najljepša je koju je ikad napisao i i dalje je zove vražjom sonatom. Ipak je toliko zaostajala za onim što je čuo da bi, kako je rekao, razbio violinu i zauvijek napustio glazbu da je mogao živjeti bez nje.

Tril koji je dao ime

Sonata u g-molu za violinu i basso continuo ima četiri stavka i traje četvrt sata. Najteži je posljednji stavak, u kojem violinist svira tril, brzo izmjenjivanje dvaju susjednih tonova, a istodobno na drugoj žici izvodi melodiju. Po tom je mjestu djelo dobilo današnje ime Il trillo del diavolo, Vražji tril. I danas se smatra zahtjevnim za izvođače.

Tartini sonatu nije objavio. Tiskana je tek 1798. ili 1799., gotovo trideset godina nakon njegove smrti. Glazbeni povjesničari zato upozoravaju da godina iz sna ne mora biti godina nastanka glazbe. Po stilu, koji već ima obilježja prijelaza iz baroka u klasicizam, sonata se obično smješta u 1740-e. To bi značilo da je Tartini ili napisao djelo mnogo nakon sna, ili ga je naknadno prerađivao, ili je sam san s vremenom dobio ulogu koju u stvarnosti nije imao.

Priča se poslije uljepšavala. Na litografiji Louisa-Léopolda Boillyja iz 1824. vrag sjedi kraj kreveta i svira, a u Lalandeovu zapisu o tome nema ni riječi. U 19. stoljeću teozofkinja Helena Blavatsky pisala je da je Tartini bio optuživan da mu nadahnuće dolazi od Zloga.

Paganini i glasine

Niccolò Paganini rođen je u Genovi 1782. i postao je najslavniji violinski virtuoz svoga vremena. Sviranjem je postizao zvukove i brzinu kakve publika nije poznavala, a njegovih 24 capriccia za violinu solo i danas su među najpoznatijim djelima za taj instrument. Volio je i kazališne učinke: ponekad bi prije nastupa zarezao žice da puknu tijekom koncerta, pa bi publici pokazao kako svira i na manje žica.

Po Europi su se širile priče da takvo sviranje ne može biti ljudsko djelo i da je Paganini dušu prodao vragu. Glazbena povjesničarka Maiko Kawabata posvetila je cijelu knjigu tome kako je nastao i kako se širio Paganinijev "demonski" ugled. Paganini je cijeli život bio bolestan, a liječnici su mnogo kasnije pretpostavili da je mogao imati nasljednu bolest vezivnog tkiva, poput Marfanova ili Ehlers-Danlosova sindroma, ali za to nema pouzdanog dokaza.

Paganini je umro u Nici 27. svibnja 1840. Tjedan prije odbio je posljednju pomast, smatrajući da je prerano, a umro je prije nego što je svećenik stigao. Zbog toga i zbog glasina o vragu Crkva mu je uskratila katolički pokop. Tijelo je godinama čekalo, a prenijeto je u Genovu tek nakon žalbe papi. Pokopano je 1876. na groblju u Parmi, a 1896. preneseno na novo groblje u istom gradu.