Djeca obitelji Sodder

George Sodder rođen je 1895. na Sardiniji kao Giorgio Soddu i u Sjedinjene Države stigao je kao trinaestogodišnjak. Radio je na željeznici, a zatim osnovao vlastiti prijevoznički obrt i kamionima vozio zemlju i ugljen. Sa suprugom Jennie, također talijanskom doseljenicom, dobio je desetero djece i nastanio se u drvenoj kući na kat oko tri kilometra sjeverno od Fayettevillea, gradića s brojnom talijanskom zajednicom. Lokalni dužnosnik opisao ih je kao jednu od najuglednijih obitelji u kraju.

George je otvoreno govorio što misli, pa i o Mussoliniju, kojemu se oštro protivio, i zbog toga se znao posvađati s drugim doseljenicima. U jesen 1945. jedan mu je prodavač životnih osiguranja, nakon što ga je George odbio, zaprijetio da će mu kuća "otići u dim", a djeca nastradati, zbog onoga što govori o Mussoliniju. Otprilike u isto vrijeme neki je čovjek, tražeći posao, obišao kuću i rekao da će dvije razvodne kutije jednog dana izazvati požar. George se tome čudio, jer mu je lokalna elektrodistribucija nedavno pregledala instalacije. Pred Božić stariji su sinovi primijetili automobil parkiran uz cestu iz kojeg je netko promatrao mlađu djecu dok su se vraćala iz škole.

Badnja noć

Na Badnjak 1945. u kući je bilo devetero od desetero djece; jedan je sin bio u vojsci. Najstarija kći Marion donijela je mlađim sestrama darove, pa su djeca zamolila da smiju ostati budna dulje nego inače. Majka je pristala i otišla spavati s najmlađom kćeri Sylvijom.

Nešto poslije ponoći zazvonio je telefon. Nepoznata žena tražila je nepoznato ime, a u pozadini su se čuli smijeh i zveckanje čaša. Jennie joj je rekla da je pogriješila broj i spustila slušalicu. Usput je primijetila da su svjetla još upaljena, a zavjese nenavučene, što su djeca inače sama radila. Marion je spavala na kauču, pa je pomislila da su ostali otišli na kat. Ugasila je svjetla i vratila se u krevet. Oko jedan sat probudio ju je glasan udarac u krov, a zatim zvuk kotrljanja. Pola sata kasnije probudio ju je dim.

Požar

Vatra je zahvatila prizemlje i stubište, pa se na kat nije moglo. Roditelji, Marion, Sylvia i dvojica starijih sinova izašli su iz kuće i dozivali ostalu djecu, ali odgovora nije bilo. Telefon u kući nije radio. Marion je otrčala do susjeda da pozove vatrogasce, ali nije dobila centralu; nije uspio ni vozač koji je vatru vidio s ceste i zvao iz obližnje gostionice.

George je razbio prozor i porezao ruku. Htio je ljestvama doći do prozora na katu, ali ljestve nisu bile na svom uobičajenom mjestu uz kuću. Bačva s vodom bila je smrznuta. Pokušao je dovesti jedan od svojih kamiona i s njega se popeti do prozora, ali nijedan nije htio upaliti, iako su dan ranije radili. Kuća je izgorjela i urušila se za oko 45 minuta, a obitelj je to gledala iz dvorišta.

Gradski vatrogasci u to su vrijeme bili dobrovoljci koji su se međusobno obavještavali telefonom, a ratne godine prorijedile su im redove. Na mjesto požara stigli su tek ujutro. Pregledali su zgarište i javili obitelji da nisu pronašli kosti. Zapovjednik je smatrao da je vatra bila dovoljno jaka da tijela potpuno izgore.

Sumnje obitelji

Četiri dana kasnije George je zgarište zatrpao slojem zemlje od oko metar i pol i odlučio ondje urediti spomen-vrt. Istražna porota zaključila je da je požar izazvala neispravna instalacija, a 30. prosinca izdani su smrtni listovi za petero djece: Mauricea (14 godina), Marthu (12), Louisa (9), Jennie (8) i Betty (5).

Obitelj je uskoro počela sumnjati u službeni zaključak. Ako je kvar bio električni, pitali su se zašto su božićna svjetla gorjela još na početku požara. Ljestve su pronađene na dnu nasipa dvadesetak metara od kuće. Telefonski serviser rekao im je da je telefonska linija prerezana, a ne izgorjela. Čovjek kojeg su susjedi vidjeli kako s imanja krade koloturnik priznao je krađu i rekao da je on prerezao žicu misleći da je električna, ali je nijekao bilo kakvu vezu s požarom. Jennie je spaljivala životinjske kosti da vidi hoće li nestati, a djelatnik krematorija rekao joj je da kosti ostaju i nakon dva sata na temperaturi višoj od 1000 °C.

Privatni istražitelj kojeg su unajmili otkrio je da je prodavač osiguranja koji je prijetio Georgeu sjedio u istražnoj poroti. Pojavili su se i svjedoci koji su tvrdili da su djecu vidjeli nakon požara: u automobilu koji je prolazio pokraj kuće, u svratištu na putu prema Charlestonu i u jednom hotelu u Charlestonu. Istražitelji kasnije nisu smatrali vjerodostojnim barem posljednje svjedočanstvo, jer ga je žena dala godinama nakon što je vidjela slike djece u novinama.

Kosti iz zemlje

U kolovozu 1949. George je nagovorio patologa Oscara B. Huntera da nadzire novo iskapanje zgarišta. Pronađeno je nekoliko kovanica, djelomično izgorjeli rječnik i nekoliko ulomaka kralježaka. Stručnjak Smithsonian Institutiona utvrdio je da su četiri slabinska kralješka jedne osobe stare 16 do 22 godine, da nisu bili izloženi vatri i da je "vrlo čudno" što nije pronađeno ništa više. Zaključio je da su kosti najvjerojatnije došle sa zemljom kojom je zgarište zatrpano.

Nakon toga zakonodavno tijelo Zapadne Virginije održalo je dva saslušanja, a guverner i zapovjednik državne policije rekli su obitelji da je slučaj "beznadan". FBI se neko vrijeme bavio slučajem kao mogućom otmicom preko državnih granica, ali je odustao nakon dvije godine bez rezultata.

Pano uz cestu

Sodderovi su tiskali letke s nagradom od 5000, a zatim 10.000 dolara, i 1952. uz cestu kraj zgarišta postavili veliki pano sa slikama petero djece. George je putovao za svakom dojavom, od St. Louisa do Teksasa. Krajem šezdesetih Jennie je poštom dobila fotografiju mladića koji je nalikovao Louisu, s natpisom "Louis Sodder" i nizom nerazumljivih riječi i brojeva na poleđini. Detektiv kojeg su poslali da istraži pošiljku nikad im se nije javio.

George je umro 1969., a Jennie 1989. Do smrti je nosila crninu i brinula se o vrtu na mjestu kuće, a nakon njezine smrti pano je uklonjen. Najmlađa kći Sylvia, koja je preživjela požar kao malo dijete, s obitelji je i dalje podsjećala javnost na slučaj sve do svoje smrti 2021.