Djeca s Llullaillaca

Na vrhu vulkana visokog gotovo sedam kilometara, gdje ni danas ne raste ništa, arheolozi su 1999. pronašli grob troje djece koja su ondje pokopana prije oko petsto godina. Njihova je priča ujedno i priča o carstvu koje je planine smatralo bogovima.

Ukratko

  • U ožujku 1999. arheolozi Johan Reinhard i María Constanza Ceruti pronašli su na vrhu vulkana Llullaillaco, na oko 6700 metara, grob troje djece koju su Inke ondje pokopale oko 1500. godine.
  • Djeca su umrla u obredu capacocha, kojim je carstvo u posebnim prigodama prinosilo žrtve planinskim i drugim božanstvima; hladnoća i suh zrak sačuvali su njihova tijela i darove uz njih.
  • Analize kose iz 2007. i 2013. pokazale su da su se djeci posljednjih mjeseci promijenili prehrana i obredi, a starijoj djevojčici da je dobivala sve više lišća koke i kukuruznog piva.
  • Djeca su izložena u Muzeju visinske arheologije u Salti, a dio pripadnika domorodačkih zajednica traži da ih se vrati planini.

Ovaj članak govori o djeci koja su umrla u obredu jednog carstva, ne o "mumijama" kao predmetima. Fotografije njihovih tijela ovdje se ne prikazuju; slika prikazuje planinu na kojoj su pokopana.

Planina kao božanstvo

Llullaillaco je ugasli vulkan visok 6739 metara na granici Argentine i Čilea, u jednom od najsušnijih krajeva na svijetu. Za narode Anda visoke planine nisu bile samo stijene. Bile su božanstva, apu, o kojima ovise voda, stada i žetva. Na njihovim vrhovima Inke su gradile svetišta, kamene zidove i zaravni, a do njih su vodili putovi kojima su se uspinjale obredne povorke.

Najsvečaniji obred zvao se capacocha. Prema španjolskim kroničarima 16. stoljeća, obavljao se u posebnim prigodama, primjerice kad bi na prijestolje došao novi vladar, nakon smrti cara ili u doba nesreće. Iz cijelog carstva u prijestolnicu Cusco dovođena su djeca, često iz uglednih obitelji, a zatim su u povorkama odvođena natrag u svoje krajeve ili na svete planine, gdje su žrtvovana. Za zajednicu iz koje je dijete potjecalo to je bila čast i veza s carem.

Ekspedicija 1999.

Američki antropolog Johan Reinhard godinama je istraživao inkovska svetišta na vrhovima Anda. U ožujku 1999. s argentinskom arheologinjom Maríjom Constanzom Ceruti i timom suradnika popeo se na vrh Llullaillaca. Na zaravni nedaleko od vrha, pod oko metar i pol zemlje i kamenja, 16. ožujka pronašli su troje djece.

Najstarija je bila djevojčica od oko trinaest godina, koju su istraživači nazvali La Doncella, djevojka. Mlađi su bili dječak od četiri do pet godina, El Niño, i djevojčica od oko šest godina, koja je nakon pokopa stradala od udara groma, pa je nazvana La Niña del Rayo, djevojčica munje. Uz njih su ležali darovi: male figure od zlata, srebra i školjke, fino tkane tkanine i posude. Zbog hladnoće, suhog zraka i niskog tlaka tijela su ostala gotovo neoštećena, pa ih istraživači ubrajaju među najbolje sačuvane ljudske ostatke iz prošlosti obje Amerike.

Što je otkrila kosa

Kosa raste otprilike centimetar mjesečno i u sebi čuva tragove onoga što je čovjek jeo i pio. Britanski arheolog Andrew Wilson i suradnici, među kojima i Ceruti i Reinhard, objavili su 2007. analizu izotopa i DNK iz kose djece. Pokazala je da se oko godinu dana prije smrti djeci promijenila prehrana: počeli su jesti više kukuruza i životinjskih bjelančevina, hranu koju su u carstvu Inka uglavnom jeli ugledniji ljudi. To se poklapa s opisima kroničara da su odabrana djeca odvođena u Cusco i pripremana za obred.

Nova analiza iz 2013. pratila je tragove koke i alkohola. U kosi najstarije djevojčice količina oba sredstva rasla je posljednjih mjeseci, a najviše u posljednjim tjednima života. Autori smatraju da su je postupno pripremali i da su joj koka i kukuruzno pivo, chicha, olakšavali ono što ju je čekalo.

Grob u muzeju

Djeca su prevezena u Saltu, gdje je otvoren Muzej visinske arheologije. Od 2007. izložena su u posebnim hladnim vitrinama. Argentina ih je 2001. proglasila nacionalnim povijesnim dobrom.

Izlaganje je od početka izazivalo prosvjede. Dio predstavnika domorodačkih zajednica u Argentini smatra da su djeca preci koji pripadaju planini i da ih izlaganje vrijeđa. Jedan od njih nazvao je izložbu povredom "naših voljenih". Drugi se nisu protivili istraživanjima, a stavovi zajednica nisu jedinstveni. Pitanje je otvoreno i danas: kako poštovati djecu koja su umrla prije petsto godina, a ujedno sačuvati ono što njihova sudbina govori o jednom carstvu.

Kronologija

  1. Oko 1500.: Troje djece pokopano je na vrhu Llullaillaca u obredu capacocha.
  2. 16. ožujka 1999.: Johan Reinhard i María Constanza Ceruti s timom pronalaze grob na oko 6700 metara.
  3. 2001.: Djeca su proglašena nacionalnim povijesnim dobrom Argentine.
  4. 2007.: Djeca su prvi put izložena u Muzeju visinske arheologije u Salti; objavljena je analiza izotopa i DNK iz kose.
  5. 2013.: Objavljena je analiza tragova koke i alkohola u kosi.
  6. 2015.: Constanza Ceruti objavljuje pregled bioarheologije i povijesti inkovskih žrtava na planinama.

Ključne osobe

  • Johan Reinhard: Američki antropolog koji je vodio ekspediciju na Llullaillaco.
  • María Constanza Ceruti: Argentinska arheologinja, suvoditeljica ekspedicije i istraživačica inkovskih svetišta na planinama.
  • Andrew Wilson: Britanski arheolog, prvi autor analiza kose djece iz 2007. i 2013.

Što se zna

  1. Grob troje djece pronađen je 16. ožujka 1999. na oko 6700 metara, nedaleko od vrha Llullaillaca.
  2. Djeca su imala oko trinaest, šest i četiri do pet godina, a umrla su oko 1500. u inkovskom obredu capacocha.
  3. Uz njih su pronađene figure od zlata, srebra i školjke te tkanine i posude.
  4. Analize kose pokazale su promjenu prehrane oko godinu dana prije smrti te sve veće uzimanje koke i alkohola u posljednjim mjesecima.
  5. Djeca su od 2007. izložena u Muzeju visinske arheologije u Salti, što dio domorodačkih zajednica osporava.

Otvorena pitanja

  • Iz kojih su krajeva carstva djeca potjecala i jesu li bila u srodstvu?
  • Treba li djecu ostaviti u muzeju ili ih vratiti na planinu, kako traži dio domorodačkih zajednica?

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Reinhard, J. i Ceruti, M. C. (2010). Inca Rituals and Sacred Mountains: A Study of the World's Highest Archaeological Sites. Cotsen Institute of Archaeology Press.

Izvori