Caral

Rijeka Supe teče s Anda prema Tihom oceanu kroz jednu od najsuših pustinja na svijetu. Uz njezin tok pruža se uska zelena traka polja, a iznad nje, na suhoj terasi dvadesetak kilometara od obale, leže humci koje su seljaci stoljećima smatrali prirodnim brežuljcima.

Brežuljci koji su bili piramide

Njemački arheolog Max Uhle prošao je dolinom 1905. i zabilježio nalazište, ali humke nije prepoznao kao građevine. Američki istraživač Paul Kosok fotografirao ih je 1948. i pretpostavio da su vrlo stare, no struka mu nije povjerovala. Tek je peruanska arheologinja Ruth Shady 1994. počela sustavno istraživati Caral i kroz sljedeća desetljeća iskopala grad.

Ispod pijeska i kamenja pojavilo se šest velikih piramida s platformama, stubištima i prostorijama na vrhu, uz manje piramide, stambene četvrti i dva ukopana kružna trga. Najveća građevina, koju istraživači nazivaju Velikim hramom, ima osnovicu dugu oko 150 i široku oko 110 metara. Piramide su građene od kamena i blata, a ispune su složene od mreža pletenih od biljnih vlakana, napunjenih kamenjem, koje se u Andama zovu shicra.

Upravo su te mreže omogućile točno datiranje. Trska i vlakna od kojih su pletene bile su jednogodišnje biljke, pa radiokarbonska mjerenja pokazuju kad su vreće napunjene i ugrađene. Ruth Shady, Jonathan Haas i Winifred Creamer objavili su 2001. u časopisu Science da najstariji uzorci potječu iz razdoblja oko 2600. pr. Kr. To je otprilike doba kad je u Egiptu građena Keopsova piramida, i više od tisuću godina prije prvih velikih građevina Olmeka u Meksiku.

Grad bez lončarstva

Caral pripada razdoblju koje arheolozi u Peruu nazivaju predkeramičkim: stanovnici nisu izrađivali posude od pečene gline. Hranu su kuhali na druge načine, a za spremanje su koristili tikve i košare. U poljima uz rijeku uzgajali su pamuk, grah, tikve, papriku i voće, a u otpadu se nalaze i kosti inćuna i sardina, kao i školjke s obale.

Na ušću rijeke, uz more, nalazi se ribarsko naselje Áspero. Arheolozi pretpostavljaju da su ljudi iz unutrašnjosti mijenjali pamuk, od kojeg su se plele ribarske mreže, za ribu s obale. Takvu je ideju još sedamdesetih godina predložio američki arheolog Michael Moseley: da su prve složene zajednice u Andama izrasle iz bogatstva mora, a ne samo iz poljoprivrede.

U Caralu nisu pronađene zidine, utvrde ni oružje, a ni kosturi s ozljedama iz borbe. U jednom od hramova pronađene su 32 frule izrađene od kostiju pelikana i kondora, a na drugim mjestima trube od kostiju jelena i lama. Ruth Shady tumači grad kao obredno i upravno središte zajednice koju je povezivala religija i trgovina, a ne sila.

Gradovi u susjednim dolinama

Caral nije bio sam. U dolini Supe i susjednim dolinama Pativilca i Fortaleza otkriveno je još desetak nalazišta s piramidama i ukopanim trgovima, a cijelo se područje naziva Norte Chico. Haas, Creamer i Alvaro Ruiz objavili su 2004. u časopisu Nature niz datuma koji pokazuju da su i ta nalazišta građena u istom razdoblju. Među istraživačima je dugo trajala rasprava o tome je li Caral bio glavni grad cijeloga kraja, kako smatra Shady, ili jedno od više ravnopravnih središta.

Čvorovi i kraj grada

Među nalazima je i komad tkanine s čvorovima koji Shady tumači kao kipu, zapis čvorovima koji su tisućama godina kasnije koristili Inke za vođenje računa. Ako je to tumačenje točno, takav bi način bilježenja bio star gotovo četiri tisuće godina. Drugi istraživači ističu da je to jedan ulomak i da je teško utvrditi je li služio za zapisivanje.

Oko 1800. pr. Kr. Caral je napušten. Daniel Sandweiss, Shady i suradnici objavili su 2009. rad u kojem kraj grada povezuju s nizom prirodnih promjena: potresima, poplavama koje donosi El Niño i pijeskom koji je vjetar s obale nanosio na polja. Ljudi su se, prema tom tumačenju, preselili u druge doline.

Caral je 2009. upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine pod imenom Sveti grad Caral-Supe. Posljednjih godina nalazište ugrožava nezakonita gradnja na rubovima zaštićenog područja.