Let 571 u Andama

U četvrtak 12. listopada 1972. iz zračne luke Carrasco u Montevideu poletio je zrakoplov urugvajskog ratnog zrakoplovstva s ragbijaškom momčadi Old Christians. Momčad je putovala u Santiago de Chile na utakmicu s klubom Old Boys, a predsjednik kluba unajmio je vojni turbopropelerski Fairchild FH-227D. Budući da je u zrakoplovu ostalo slobodnih mjesta, igrači su poveli prijatelje i članove obitelji. Ukupno je bilo 40 putnika i pet članova posade.

Nad Andama je bjesnjela oluja, pa je zrakoplov prenoćio u argentinskoj Mendozi. Izravan put prema Santiagu vodio je pokraj Aconcague, visoke gotovo sedam kilometara, blizu najveće visine na kojoj je taj zrakoplov mogao letjeti. Zato su piloti takvih zrakoplova obično letjeli duljim putem: južno do Malargüea, zatim na zapad preko prijevoja Planchón i do radiofara kod čileanskog grada Curicóa, a odande na sjever prema Santiagu.

Spuštanje u oblacima

U petak 13. listopada zrakoplov je iz Mendoze poletio u 14 sati i 18 minuta. Zapovjednik, pukovnik Julio César Ferradas, prešao je Ande već dvadeset i devet puta, a na tom je letu obučavao kopilota, potpukovnika Dantea Héctora Lagurara, koji je upravljao zrakoplovom. Planine su bile pod oblacima.

U 15 sati i 21 minutu Lagurara je javio da je prešao prijevoj Planchón i da očekuje Curicó za minutu. Let od prijevoja do Curicóa obično traje jedanaest minuta, ali je samo tri minute kasnije javio da je iznad Curicóa i zatražio dopuštenje za spuštanje. Kontrolor u Santiagu, koji zrakoplov nije mogao vidjeti na radaru, to mu je odobrio.

Zrakoplov je zapravo bio još usred planina. Kad se spustio ispod oblaka, piloti su pred sobom ugledali greben i pokušali se uspeti. Zrakoplov je u 15 sati i 34 minute udario o greben na oko 4200 metara. Izgubio je oba krila i repni dio, a trup je kliznuo niz strmi ledenjak i zaustavio se u snijegu na 3675 metara, u departmanu Malargüe u argentinskoj pokrajini Mendozi, oko 80 kilometara istočno od predviđenog puta.

Bijeli trup na bijelom snijegu

Pri udaru i odmah nakon njega poginulo je dvanaest ljudi, a u sljedećim danima umrlo je još nekoliko teško ozlijeđenih. Prvu noć preživjelo je 33 ljudi, mnogi teško ozlijeđeni. Sklonili su se u ostatak trupa i noću se grijali jedni uz druge.

Već prvog dana potragu su pokrenuli Čile, Argentina i Urugvaj. Neki su zrakoplovi preletjeli i preko mjesta nesreće, ali bijeli trup na snijegu nitko nije opazio. Nakon osam dana, 21. listopada, potraga je obustavljena. Preživjeli su to doznali iz malog tranzistorskog radija koji su pronašli među sjedalima.

Hrane je bilo za tjedan dana: nešto čokolade, džema, konzervi i vina. Kad je nestala, preživjeli su zajedno donijeli najtežu odluku: da će se, kako bi preživjeli, hraniti tijelima onih koji su poginuli. Prije toga dali su jedni drugima dopuštenje da to učine i s njihovim tijelima ako umru. Svi su bili katolici, a o toj su odluci nakon spašavanja otvoreno govorili na konferenciji za novinare u Montevideu.

Lavina

Šesnaest dana nakon nesreće, 29. listopada, oko ponoći, lavina je zatrpala trup dok su preživjeli spavali. Snijeg je ispunio unutrašnjost gotovo do stropa i ugušio osmero ljudi. Ostali su se danima kopali iz snijega.

Nakon lavine sve je više preživjelih vjerovalo da spas može doći samo ako netko pješice potraži pomoć. Mislili su da su blizu zelenih čileanskih dolina, jer je kopilot prije smrti ponavljao da su prošli Curicó. Prvi pokušaji pokazali su koliko su se prevarili: oko njih su bili samo snijeg i vrhovi.

Deset dana preko planina

Dvanaestoga prosinca na put su krenuli Fernando Parrado, Roberto Canessa i Antonio Vizintín, s vrećom za spavanje koju su sašili od izolacije iz zrakoplova. Uspeli su se na vrh visok oko 4650 metara i s njega vidjeli samo nove planine. Nakon tri dana dogovorili su da se Vizintín vrati do trupa, kako bi ostaloj dvojici ostalo dovoljno hrane.

Parrado i Canessa hodali su dalje na zapad, dolinama prema Čileu. Nakon devet dana hoda, s druge strane rijeke ugledali su trojicu jahača. Jedan od njih, čileanski gonič stoke Sergio Catalán, vratio se sutradan i preko rijeke im bacio kamen s porukom i olovkom. Parrado je odgovorio da dolaze iz zrakoplova koji je pao u planinama, da hodaju deset dana i da u zrakoplovu čeka još četrnaest ljudi. Catalán im je dobacio kruh i odjahao po pomoć do najbližeg mjesta.

Čileansko ratno zrakoplovstvo poslalo je helikoptere, a Parrado ih je vodio do ledenjaka. Prvi preživjeli izvučeni su 22. prosinca, a ostali sutradan. Spašeno je šesnaestero od 45 ljudi koji su se u listopadu ukrcali u zrakoplov.

Sjećanje na ledenjaku

U siječnju 1973. argentinske vlasti i obitelji poginulih odlučile su da poginuli budu pokopani na mjestu nesreće, u zajedničkom grobu, a ostaci trupa spaljeni su. Iznad groba podignut je križ, a obitelji su 2006. ondje postavile i crni obelisk u spomen svima koji su živjeli i umrli na ledenjaku. Ledenjak se zove Glaciar de las Lágrimas, ledenjak suza, a do mjesta se iz argentinskog sela El Sosneado putuje tri do četiri dana.

Majke jedanaestero poginulih osnovale su 1973. u Urugvaju knjižnicu za poticanje čitanja, a obitelji su 2006. osnovale zakladu Viven, koja čuva sjećanje na nesreću i promiče darivanje organa. U Montevideu je 2013. otvoren muzej Andes 1972. Preživjeli su o događaju govorili u knjigama i dokumentarcima, a prema knjigama su snimljeni filmovi Alive (1993.) i Društvo snijega (2023.). Roberto Canessa postao je liječnik. Sergio Catalán umro je 2020., u devedeset prvoj godini; preživjeli su mu nekoliko godina ranije skupili novac za operaciju kuka.