Drakula i Vlad III.

Dva Drakule danas se teško razdvajaju. Jedan je vlaški knez koji je u 15. stoljeću tri puta zasjeo na prijestolje i borio se protiv sultana Mehmeda II., drugi je transilvanski grof iz romana Brama Stokera iz 1897. Koliko je Stoker znao o knezu čije je ime posudio, pitanje je o kojem se književni povjesničari i danas raspravljaju.

Sin Zmaja

Vlad je rođen između 1428. i 1431., prema predaji u transilvanskom gradu Sighișoari, gdje mu je otac neko vrijeme živio. Otac, Vlad II., bio je član Reda zmaja, viteškog bratstva koje je osnovao ugarski kralj Sigismund Luksemburški za borbu protiv Osmanlija, pa su ga prozvali Dracul, Zmaj. Sinovljev nadimak Drăculea znači "Zmajev sin". Godine 1442. otac je Vlada i njegova mlađeg brata Radua predao sultanu kao taoce, kao jamstvo svoje vjernosti.

Tri vladavine

Vlad je prvi put nakratko vladao 1448., uz osmansku pomoć, a zatim od 1456. do 1462., uz ugarsku. Kad je sultan Mehmed II. zatražio da mu dođe odati počast, Vlad je dao zarobiti sultanove izaslanike i nabiti ih na kolac. U siječnju 1462. prešao je Dunav i napao osmanska područja, a u lipnju je sultan krenuo na Vlašku s golemom vojskom. U noći sa 16. na 17. lipnja 1462. Vlad je pokušao napasti sultanov tabor kod Târgoviștea i zarobiti samog Mehmeda. Napad nije uspio, sultan je ušao u Târgoviște, a na prijestolje je postavio Vladova brata Radua.

Vlad je potražio pomoć ugarskog kralja Matije Korvina, ali ga je Matija dao uhititi. Od 1463. do 1475. bio je zatočen u Višegradu na Dunavu. Pušten je na zagovor moldavskog kneza Stjepana III., ratovao u Matijinoj vojsci protiv Osmanlija u Bosni i 1476. treći put osvojio vlaško prijestolje. Poginuo je u borbi kod Snagova prije 10. siječnja 1477., a talijanski povjesničar Antonio Bonfini zapisao je da mu je glava poslana sultanu.

Kolac i tiskarski stroj

Vladov glas nisu stvorili samo njegovi postupci, nego i tisak. Već 1463. na dvoru cara Fridrika III. pjevač Michael Beheim izvodio je dugu pjesmu o "krvoloku zvanom Drakula", a njemački letci s pričama o njegovim kaznama tiskani su u više izdanja, s drvorezima kneza koji objeduje među ljudima nabijenima na kolce. U Rusiji je u više od dvadeset rukopisa sačuvana Priča o vojvodi Drakuli, koja se pripisuje izaslaniku Fjodoru Kuricinu. Osmanski pisac Tursun-beg oko 1500. zvao ga je Kazıklı, "nabijač na kolac", a rumunjska povijest prozvala ga je Țepeș.

U rumunjskoj predaji Vlad je dobio i drugo lice: strogog, ali pravednog kneza koji je branio zemlju od Osmanlija i kažnjavao pohlepne bojare. Povjesničar Ioan Bogdan bio je 1896. među rijetkima koji su upozoravali da se Rumunji ne bi trebali ponositi takvim vladarom, ali se slika narodnog junaka održala.

Prazan grob u Snagovu

Prema predaji zabilježenoj krajem 19. stoljeća, redovnici samostana na otoku u jezeru Snagov pronašli su Vladovo tijelo i pokopali ga u svojoj crkvi. Arheolog Dinu Rosetti 1933. otvorio je mjesto ispod ploče koja se pripisivala Vladu i ondje nije našao grob. Povjesničar Constantin Rezachevici smatra da je Vlad vjerojatnije pokopan u samostanu Comana, koji je sam osnovao blizu mjesta na kojem je poginuo. Ni jedno ni drugo mjesto nije potvrđeno.

Stokerove bilješke

Bram Stoker, irski pisac i upravitelj londonskog kazališta Lyceum, počeo je skupljati građu za roman 1890. Najstarije sačuvane bilješke nose datum 8. ožujka 1890., a u prvim nacrtima glavni lik je "grof Wampyr". U ljeto 1890. Stoker je u knjižnici u Whitbyju posudio knjigu Williama Wilkinsona An Account of the Principalities of Wallachia and Moldavia iz 1820. i iz nje prepisao bilješku da Dracula na vlaškom jeziku znači "vrag". Odande je preuzeo ime i nekoliko podataka o vlaškoj povijesti. O vampirima je čitao drugdje, posebno u tekstovima Emily Gerard o transilvanskim vjerovanjima.

U romanu grof Drakula ponosno priča o pretku iz svojega roda koji je kao vojvoda prešao Dunav i potukao Turke na njihovu tlu. To je jasan odjek Vladova pohoda iz 1462. Stoker ipak nigdje ne spominje ime Vlad, kolce ni ijednu od priča po kojima je knez bio zloglasan, a svojega grofa smješta među Sekelje u Transilvaniji, a ne u Vlašku.

Kako je grof postao knez

Vezu između grofa i kneza proširili su američki povjesničari Raymond McNally i Radu Florescu knjigom In Search of Dracula iz 1972. Tvrdili su i da je Stoker o Vladu doznao od mađarskog orijentalista Ármina Vámbéryja, s kojim se upoznao, ali ni u Vámbéryjevim objavljenim radovima ni u Stokerovim bilješkama o njihovu susretu nema spomena Vlada, Drakule ni vampira. Kanadska književna povjesničarka Elizabeth Miller, koja je s Robertom Eighteen-Bisangom 2008. objavila Stokerove bilješke u cijelosti, vezu s Vladom nazvala je tankom: Stoker je u roman unio mnoštvo sitnih pojedinosti iz svojih izvora, pa je teško vjerovati da bi izostavio najpoznatiju činjenicu o knezu da ju je znao.

Turizam je u međuvremenu stvorio vlastitu priču. Dvorac Bran u Transilvaniji prodaje se strancima kao Drakulin dvorac, iako se ne spominje u romanu, a povjesničari se slažu da Vlad u njemu nije živio. S Vladom se povezuje tvrđava Poenari iznad doline rijeke Argeș, koju je obnovio i učinio jednom od svojih glavnih utvrda.