Vampiri

Prije grofa u crnom plaštu, vampir je bio susjed. Hrvatska enciklopedija opisuje ga kao mrtvaca koji noću ustaje iz groba, plaši ljude, davi ih i siše im krv, a s prvim pijetlom ili prvom zvonjavom crkvenih zvona vraća se u grob. U hrvatskim krajevima zvao se vukodlak, kudlak, štrigon ili obrstar, a mogao se pojaviti kao mješina koja se valja putem, plast sijena koji se miče ili zec koji se ne boji ljudi.

Vampirom je, prema vjerovanju, mogao postati onaj tko se rodio u posteljici, tko se za života krivo kleo, tko je bio vještac, ili mrtvac preko kojega je, dok je ležao na odru, preskočila mačka ili pas. Kad bi se za nekoga posumnjalo da se povampirio, otvarao se grob, a tijelo se probadalo glogovim kolcem.

Od Kringe do Kisiljeva

Jedan od najranijih zapisa o takvom povratniku dolazi iz Istre. Johann Weikhard Valvasor 1689. opisao je kako su mještani Kringe 1672. otvorili grob Jure Granda, koji se navodno šesnaest godina vraćao iz groba. No europsku slavu vampiri su stekli tek nekoliko desetljeća kasnije, kad su o njima počeli pisati carski službenici.

Požarevačkim mirom 1718. Habsburška Monarhija preuzela je sjever Srbije od Osmanskog Carstva i njime upravljala izravno iz Beča, sve do Beogradskog mira 1739. Austrijski službenici tako su se susreli s običajima koje dotad nisu poznavali.

Godine 1725. u selu Kisilovi, vjerojatno današnjem Kisiljevu, umro je seljak Petar Blagojević. U sljedećih osam dana umrlo je još devet ljudi, nakon kratke bolesti. Na samrti su, prema izvješću, govorili da ih je noću davio Blagojević. Njegova je udovica tvrdila da joj je dolazio i tražio opanke. Seljani su zahtijevali da se grob otvori, a carski službenik Frombald pokušao ih je nagovoriti da pričekaju dopuštenje iz Beograda. Odbili su: prijetili su da će napustiti selo jer će ih, dok stigne dopuštenje, vampir sve pobiti.

Frombald je sa župnikom iz Velikog Gradišta pogledao iskopano tijelo i zapisao da se nije raspalo, da su kosa i brada narasle, da je stara koža otpala, a ispod se vidi nova, te da u ustima ima krvi. Seljani su tijelo probili kolcem i spalili. Frombald je izvješće završio molbom da ga se ne krivi, jer su ljudi bili izvan sebe od straha. Izvješće je objavio bečki list Wienerisches Diarium.

Hajduk iz Medveđe

Drugi slučaj bio je još poznatiji. U Medveđi na Zapadnoj Moravi živio je hajduk kojega izvori zovu Arnont Paule, a srpski i hrvatski autori Arnaut Pavle. Pričao je da ga je na turskoj strani granice mučio vampir i da se izliječio jedući zemlju s vampirova groba. Oko 1725. pao je s kola sijena i slomio vrat. Ubrzo su se četvero ljudi žalili da ih muči, i umrli su. Mještani su otvorili grob, tijelo proboli kolcem i spalili.

Pet godina poslije, u zimu 1731., u selu je u nekoliko tjedana umrlo više od deset ljudi. Carski liječnik za zarazne bolesti Glaser pregledao je selo 12. prosinca 1731. Nije pronašao znakove zaraze i smrti je pripisao lošoj prehrani, ali su mještani ustrajali da su krivi vampiri. Iz Beograda je zato poslano povjerenstvo s vojnim kirurgom Johannom Flückingerom. Dana 7. siječnja 1732. otvorili su grobove. Pet tijela bilo je raspadnuto, a za ostala su zapisali da su "posve cijela", puna svježe krvi i crvenkaste kože. Glave su odsječene, tijela spaljena, a pepeo bačen u Moravu. Izvješće je u Beogradu 26. siječnja 1732. potpisalo pet časnika.

Spor učenih

Izvješće iz Medveđe pretiskano je u brojnim novinama i raspravama. Riječ vampir, navodi Hrvatska enciklopedija, u 18. je stoljeću ušla u njemački i francuski, prema jednima iz južnoslavenskih jezika, a prema drugima iz polapskog ili staropoljskog. U engleskom se kao vampyre prvi put šire pojavljuje 1730-ih, u novinskim izvješćima o slučajevima iz istočne Europe.

Michael Ranft, đakon iz Nebre, pisao je o mrtvima koji "žvaču i mljackaju" u grobovima najprije na latinskom, a 1734. u Leipzigu i na njemačkom. Smrti oko Blagojevića objašnjavao je strahom: smrt jednog čovjeka izaziva tjeskobu u njegovoj okolini, tjeskoba donosi nesanicu i mučne snove, a oni slabe tijelo do bolesti i smrti. Francuski benediktinac Augustin Calmet sredinom 18. stoljeća sabrao je opise vampira iz cijele srednje Europe. Dio čitatelja razumio je njegovu knjigu kao dokaz da vampiri postoje, a Voltaire ju je kritizirao.

Spor je u Habsburškoj Monarhiji završio kad je carica Marija Terezija poslala svog liječnika Gerarda van Swietena da istraži slučajeve. Van Swieten je zaključio da vampiri ne postoje, a carica je zakonom zabranila otvaranje grobova i oskvrnjivanje tijela.

Od seljaka do grofa

Kad su vampiri nestali iz službenih spisa, preselili su se u književnost. Godine 1819. John Polidori objavio je pripovijest The Vampyre, u kojoj je vampir otmjeni lord. Slijedila je Carmilla Josepha Sheridana Le Fanua, a 1897. roman Drakula Brama Stokera. Stoker je čitao knjige o Transilvaniji i ranije priče o vampirima, a njegov grof bez odraza u zrcalu postao je slika vampira koju danas poznaje cijeli svijet.

Što su vidjeli u grobovima

Ostaje pitanje što su seljani i liječnici doista vidjeli. Američki istraživač Paul Barber u knjizi iz 1988. usporedio je izvješća s onim što sudska medicina zna o raspadanju. Tijelo se nakon smrti nadima od plinova, pa izgleda punije nego za života, a tlak potiskuje krvavu tekućinu na nos i usta. Koža se suši i povlači, pa se čini da su kosa i nokti narasli. Poslije se nokti i gornji sloj kože odvajaju, a ono što ostane ispod izgleda kao nova koža i novi nokti. Kad se u nadueto tijelo zabije kolac, izlazak plina može zvučati kao jauk. Brzina raspadanja ovisi o temperaturi i tlu, pa su neka tijela iz istog groblja bila raspadnuta, a druga nisu.

Prema tom tumačenju, opisi iz Kisiljeva i Medveđe nisu izmišljeni: ljudi su točno zapisali ono što su vidjeli, ali su to protumačili prema vjerovanju koje su imali. Etnolozi, kako navodi Hrvatska enciklopedija, vjerovanje u vampire tumače i kao izdanak vrlo stare predodžbe da duša može uzeti oblik životinje i napustiti tijelo.