Koraljni dvorac

Na rubu Homesteada, južno od Miamija, uz cestu US 1 stoji niz zidova, stolova, stolica, mjeseca i zvijezda od sivog, poroznog kamena. Zove se Koraljni dvorac, iako nije od koralja, nego od oolita, vapnenca od sitnih zrnaca koji leži odmah ispod tankog sloja zemlje u južnoj Floridi.

Čovjek iz Latvije

Edvards Liedskalniņš rođen je 12. siječnja 1887. u župi Stāmeriena u Latviji, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Imao je četiri razreda škole. Prema priči koju je sam širio, a koju i danas prepričava muzej, zaručnica, koju je zvao "Slatka šesnaestogodišnjakinja", ostavila ga je dan prije vjenčanja. Latvijski istraživači tvrde da se djevojka zapravo zvala drukčije nego što se obično navodi, a u vlastitoj brošuri Leedskalnin daje naslutiti da je ona više ideal nego stvarna osoba.

U travnju 1912. stigao je u New York, radio u šumama na sjeverozapadu SAD-a, a zimi 1922.–1923., bolestan od tuberkuloze, preselio se na toplu Floridu. U veljači 1923. kupio je komad zemlje u Florida Cityju.

Dvorac koji se selio

Ondje je počeo klesati i slagati kamenje. Mjesto je nazvao Ed's Place i naplaćivao posjetiteljima deset centi. Oko 1936., kad se u blizini počelo graditi, odlučio je preseliti cijelu građevinu šesnaest kilometara sjevernije. Blokovi su prevezeni na prikolici; izvori se razlikuju je li je vukao unajmljeni traktor ili kamion s vozačem. Selidba je trajala tri godine.

Na novom mjestu nastavio je raditi do kraja života i mjesto nazvao Rock Gate. Ukupno je obradio oko tisuću tona kamena. Blokovi su složeni bez žbuke, a spojevi su toliko precizni da kroz njih ne prolazi svjetlo. Među djelima su dvokatni toranj u kojem je živio, sunčani sat, stol u obliku srca i stol u obliku Floride, dvadesetak stolica za ljuljanje, obelisk i dva monolita visoka oko sedam i pol metara. Najteži blok, prema mjerenjima, ima oko 27 tona.

Najpoznatija su bila okretna vrata od oko osam tona, visoka oko dva i pol metra, toliko dobro uravnotežena da ih je, kako se pričalo, moglo pokrenuti dijete.

Tajna magnetizma

Leedskalnin je objavio pet brošura, među njima Magnetic Current, u kojoj tvrdi da se svaka tvar sastoji od sićušnih "pojedinačnih magneta" koji kruže kroz metale i tijela, i opisuje jednostavne pokuse. Kad su ga pitali kako je pomicao kamenje, odgovarao je da razumije zakone težine i poluge i da zna tajne ljudi koji su gradili piramide. Nikad nije pokazao kako to radi.

Budući da je radio noću i sam, nastale su priče. Nekoliko mladih poslije je pričalo da su vidjeli kako se blokovi kreću poput balona napunjenih vodikom. Televizijske emisije o drevnim tajnama predstavljale su ga kao čovjeka koji je otkrio zaboravljenu tehniku levitacije.

Kako je to vjerojatno izveo

Dokazi upućuju na drukčije objašnjenje. Fotografije iz Leedskalninova vremena prikazuju tronožac od telefonskih stupova, visok možda sedam do osam metara, s koloturnikom i lancima, kojim je dizao blokove. Orval Irwin, koji ga je poznavao, tvrdio je da ga je vidio kako vadi kamen i podiže dijelove zida, i nacrtao njegove postupke u knjizi. Neki mještani sjećali su se da su kao školarci u posjetu gradilištu od njega slušali objašnjenja ručnih metoda. Postoji i kratki film iz 1944. koji ga prikazuje na poslu.

Leedskalnin je u Latviji vjerojatno učio klesarstvo od oca, a u Americi je radio u šumama, gdje je naučio pomicati teške trupce. Kamen je vadio na samom imanju, pa ga nije morao nositi daleko: jezerce i jama uz sjeverni zid nekadašnji su kamenolomi.

Tajna okretnih vrata otkrivena je 1986., kad su prestala raditi. Šestero ljudi i dizalica od 45 tona izvadili su ih i vidjeli da je Leedskalnin kroz blok izbušio rupu, umetnuo metalnu osovinu i blok postavio na ležaj iz starog kamiona. Ležaj je zahrđao. Vrata su s novim ležajem vraćena u srpnju 1986., ali su se ponovno zaglavila 2005. i nakon popravka više se ne okreću onako lako.

Kraj

U studenom 1951. Leedskalnin je na vrata objesio natpis "Idem u bolnicu" i autobusom otišao u Miami. Umro je 7. prosinca 1951. od upale bubrega, u 64. godini. Među njegovim stvarima pronađeno je 3500 dolara. Imanje je naslijedio nećak, a novi su ga vlasnici otvorili kao turističku atrakciju. Od 1984. upisano je u Nacionalni registar povijesnih mjesta SAD-a.