Cardiffski div

Kopači bunara na farmi u državi New York udarili su lopatom o kamenu nogu. Iz zemlje su izvukli trometarskog "okamenjenog diva", a tisuće ljudi plaćale su da ga vide, sve dok se nije javio čovjek koji ga je naručio.

Ukratko

  • U listopadu 1869. radnici su na farmi Williama Newella u Cardiffu, u državi New York, iskopali kameni lik muškarca visok oko tri metra, koji je predstavljen kao okamenjeni div.
  • Kip je dao izraditi George Hull, prodavač duhana koji se htio narugati vjeri u biblijske divove; lik je isklesan od sadre iz Iowe i umjetno ostaren.
  • Div je donio velik novac, a P. T. Barnum dao je izraditi vlastitu kopiju, pa su se u New Yorku istodobno prikazivala dva diva.
  • Hull je prijevaru priznao u prosincu 1869., a sud je u veljači 1870. oba diva proglasio lažnima. Original je danas u muzeju u Cooperstownu.

U 19. stoljeću Amerika je bila puna priča o divovima. Pri oranju i kopanju nalazile su se velike kosti, uglavnom mastodonta, a u novinama su izlazile vijesti o okamenjenim ljudima. Mnogi su vjerovali da su to ostaci divova iz Knjige Postanka, gdje u šestom poglavlju piše da su u ono doba na zemlji bili divovi.

Prepirka u Iowi

George Hull bio je prodavač duhana iz Binghamtona u državi New York. Nije bio religiozan i zanimale su ga Darwinove zamisli. Godine 1867., kad je poslom bio u Iowi, upao je u prepirku s metodističkim propovjednikom, velečasnim Turkom, o tome treba li Bibliju, pa i odlomak o divovima, čitati doslovno. Hull je prepirku izgubio, ili je barem tako osjećao, i počeo smišljati kako pokazati koliko ljudi lako povjeruju.

Godine 1868. kupio je veliki blok sadre u kamenolomu kod Fort Dodgea u Iowi, rekavši radnicima da će od njega napraviti spomenik Abrahamu Lincolnu. Blok je prevezen vlakom u Chicago, gdje su ga u radionici kamenoresca Edwarda Burkhardta isklesali kipari Henry Salle i Fred Mohrmann. Napravili su golog muškarca koji leži na boku kao da je umro u grčevima. Hull je s njima kip ostario: tukli su ga daskama s iglama da dobije pore na koži i polijevali kiselinom i bojama da izgleda kao da je stoljećima ležao u zemlji. Prema kasnijim podacima, sve ga je stajalo oko 2600 dolara.

Kip je u kutiji prevezen do farme Hullova rođaka Williama Newella, zvanog Stub, u Cardiffu južno od Syracusea. U studenome 1868. zakopali su ga iza staje.

Div iz bunara

Gotovo godinu dana kasnije, 16. listopada 1869., Newell je unajmio dvojicu radnika, Gideona Emmonsa i Henryja Nicholsa, da mu iskopaju bunar upravo na tom mjestu. Na dubini od oko metra udarili su o kamen i otkopali divovsko stopalo, a zatim i cijeli lik. Vijest se proširila za nekoliko sati. Newell je iznad jame podigao šator, a već sljedećeg dana počeo je naplaćivati ulaz: pedeset centi za petnaest minuta gledanja. Ljudi su dolazili kočijama i vlakovima, a uz cestu su nicali štandovi s hranom.

Mišljenja su bila podijeljena. Dio posjetitelja i propovjednika vjerovao je da je riječ o okamenjenom čovjeku iz vremena prije potopa. Drugi su mislili da je to drevni kip, možda djelo isusovačkih misionara. Geolog John F. Boynton zaključio je da je riječ o isklesanom kipu. U prosincu 1869. paleontolog Othniel Charles Marsh sa Sveučilišta Yale pregledao ga je i prozvao ga "posve očitom prijevarom", jer su se na njemu vidjeli svježi tragovi alata, a sadra bi se u vlažnom tlu u stoljećima otopila.

Dva diva u New Yorku

Hull je u međuvremenu prodao svoj udio za 23.000 dolara skupini ulagača koju je predvodio poslovni čovjek David Hannum, i div je prenesen na izložbu u Syracuse. Zabavljač P. T. Barnum ponudio je 50.000 dolara za najam diva. Kad su ga odbili, dao je izraditi vlastitu kopiju od sadre i izložio je u New Yorku, tvrdeći da je baš njegov div pravi, a onaj drugi kopija. Njegov je privlačio više posjetitelja. Hannumu se pripisuje izreka da se "svake minute rodi jedna naivčina", kojom je navodno komentirao Barnumovu publiku. Izreka se često pogrešno pripisuje samom Barnumu.

Hannum je tužio Barnuma, a Hull je 10. prosinca 1869. novinarima priznao cijelu prijevaru. Dana 2. veljače 1870. sud je proglasio oba diva krivotvorinama i presudio da Barnum ne može biti tužen jer je lažnog diva nazvao lažnim.

Div je zatim mijenjao vlasnike i putovao po sajmovima. Godine 1947. kupio ga je Farmerski muzej u Cooperstownu u državi New York, gdje je i danas izložen u jami nalik onoj u kojoj je pronađen. Barnumova kopija izložena je u jednom muzeju mehaničkih zanimljivosti u Michiganu.

Kronologija

  1. 1867.: George Hull u Iowi ulazi u prepirku s propovjednikom o biblijskim divovima.
  2. 1868.: Hull kupuje blok sadre kod Fort Dodgea; kip se kleše u Chicagu.
  3. Studeni 1868.: Kip je zakopan na farmi Williama Newella u Cardiffu.
  4. 16. listopada 1869.: Gideon Emmons i Henry Nichols iskopavaju diva.
  5. 1869.: Hull prodaje svoj udio skupini Davida Hannuma za 23.000 dolara.
  6. Prosinac 1869.: Othniel Charles Marsh proglašava diva prijevarom.
  7. 10. prosinca 1869.: Hull novinarima priznaje prijevaru.
  8. 2. veljače 1870.: Sud proglašava i originalnog diva i Barnumovu kopiju krivotvorinama.
  9. 1947.: Div dolazi u Farmerski muzej u Cooperstownu.

Ključne osobe

  • George Hull: Prodavač duhana koji je smislio i platio izradu diva.
  • William Newell: Hullov rođak na čijoj je farmi div zakopan i iskopan.
  • Edward Burkhardt: Kamenorezac iz Chicaga u čijoj je radionici div isklesan.
  • David Hannum: Poslovni čovjek koji je predvodio skupinu koja je otkupila Hullov udio.
  • P. T. Barnum: Zabavljač koji je dao izraditi i izložiti kopiju diva.
  • Othniel Charles Marsh: Paleontolog sa Sveučilišta Yale koji je diva proglasio prijevarom.

Što se zna

  1. Div je iskopan 16. listopada 1869. na farmi Williama Newella u Cardiffu u državi New York.
  2. Isklesan je 1868. u Chicagu od bloka sadre iz Fort Dodgea u Iowi i umjetno ostaren.
  3. George Hull priznao je prijevaru 10. prosinca 1869.
  4. P. T. Barnum izložio je vlastitu kopiju diva, a sud je 2. veljače 1870. oba proglasio krivotvorinama.
  5. Original je od 1947. u Farmerskom muzeju u Cooperstownu.

Otvorena pitanja

  • Koliko je ljudi oko farme znalo za prijevaru prije Hullova priznanja?
  • Je li izreku o naivčinama doista izgovorio David Hannum ili mu je pripisana kasnije?

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Tribble, S. (2008). A Colossal Hoax: The Giant from Cardiff That Fooled America. Rowman & Littlefield.

Izvori