Je li Washington znao za napad na Pearl Harbor?

Američki kriptografi čitali su tajne japanske diplomatske poruke mjesecima prije napada. Pitanje je jesu li u njima pročitali i ono najvažnije, i ako jesu, zašto nitko nije upozorio Havaje.

Ukratko

Japanski zrakoplovi napali su 7. prosinca 1941. američku flotu u Pearl Harboru na Havajima; poginulo je više od 2400 Amerikanaca, a SAD je sljedećeg dana ušao u Drugi svjetski rat.
Američki kriptografi već su tada čitali japanske diplomatske poruke, a Washington je očekivao rat, ali ne nužno napad na Havaje.
Između 1941. i 1946. provedeno je više službenih istraga; zajednički odbor Kongresa 1946. nije našao dokaze da je predsjednik Franklin D. Roosevelt znao za napad i namjerno ga dopustio.
Neki povjesničari i pisci tvrde suprotno: da je Roosevelt htio uvući SAD u rat i da je napad svjesno pustio da se dogodi.

U nedjelju ujutro, 7. prosinca 1941., u 7:55 po havajskom vremenu, prvi val japanskih zrakoplova s nosača aviona napao je američku Pacifičku flotu u luci Pearl Harbor na otoku Oahu. U manje od dva sata potopljeni su ili teško oštećeni svi bojni brodovi usidreni uz otok Ford, uništeno je gotovo dvjesto zrakoplova, a poginulo je više od 2400 Amerikanaca, većinom mornara. Sljedećeg dana predsjednik Franklin D. Roosevelt nazvao je 7. prosinca "datumom koji će živjeti u sramoti", a Kongres je objavio rat Japanu.

Gotovo odmah postavljeno je pitanje kako je flota mogla biti toliko iznenađena. Odgovor je otvorio raspravu koja traje do danas.

Poruke koje je čitao Washington

Američka vojska i mornarica 1940. razbile su japansku diplomatsku šifru, koju su nazivali Purple. Dešifrirane poruke nosile su tajni naziv Magic i čitale su ih najviše osobe u Washingtonu. Iz njih se vidjelo da pregovori s Japanom propadaju i da Tokio postavlja rokove nakon kojih će se "stvari dogoditi same od sebe". Krajem studenoga 1941. zapovjednici na Havajima, admiral Husband E. Kimmel i general Walter Short, primili su upozorenje da je rat moguć svakog trenutka.

Neke poruke danas izgledaju kao jasni znakovi. U rujnu 1941. Tokio je od svog konzulata u Honoluluu tražio da luku podijeli na zone i javlja gdje je koji brod usidren. U noći sa 6. na 7. prosinca Washington je dešifrirao dugu japansku poruku o prekidu pregovora, s uputom da se preda točno u 13 sati po washingtonskom vremenu, što je na Havajima bilo rano jutro. Načelnik glavnog stožera George C. Marshall poslao je upozorenje, ali je ono putovalo komercijalnim brzojavom i stiglo je nakon napada.

Ni u jednoj od tih poruka nije pisalo da će napad biti na Pearl Harbor. Japanska udarna skupina plovila je prema Havajima uz stroge mjere radijske tišine, a američke procjene očekivale su prvi udar na Filipine, Malaju ili nizozemske posjede u jugoistočnoj Aziji. Toga jutra radarska postaja na Oahuu uočila je veliku skupinu zrakoplova, ali dežurni časnik zaključio je da su to američki bombarderi koji su se trebali vratiti s kopna.

Istrage

Već u prosincu 1941. Roosevelt je osnovao komisiju pod vodstvom suca Vrhovnog suda Owena Robertsa. Ona je u siječnju 1942. zaključila da su Kimmel i Short zanemarili dužnost. Obojica su smijenjena i umirovljena u nižem činu. Tijekom rata provedeno je još nekoliko istraga vojske i mornarice, a neke su kritizirale i vodstvo u Washingtonu.

Nakon rata Kongres je osnovao zajednički odbor, koji je od studenoga 1945. do svibnja 1946. saslušao glavne sudionike i objavio desetke svezaka dokumenata. Većina odbora u srpnju 1946. zaključila je da nema dokaza da su predsjednik i njegovi suradnici izazvali napad ili ga namjerno prešutjeli. Za propuste je okrivila zapovjednike na Havajima, ali i službe u Washingtonu, a Kimmelove i Shortove greške opisala je kao pogreške u prosudbi, a ne kao zanemarivanje dužnosti. Dvojica senatora iz manjine bila su znatno oštrija prema Rooseveltovoj vladi.

Revizionisti

Prve knjige s tvrdnjom da je Roosevelt znao objavljene su odmah nakon rata. Povjesničar Charles Beard i umirovljeni admiral Robert Theobald tvrdili su da je predsjednik namjerno doveo Japan u položaj u kojem mora napasti, jer je trebao povod da SAD uđe u rat protiv Njemačke, a američka javnost to nije htjela.

Novi poticaj dao je novinar Robert Stinnett, koji je 1999. objavio knjigu "Dan prijevare". Stinnett je naveo dopis mornaričkog časnika Arthura McColluma iz listopada 1940. s osam prijedloga kako izazvati Japan da prvi napadne. Tvrdio je i da su američke prisluškivačke postaje uhvatile radijske signale japanske flote na putu prema Havajima. Zagovornici se pozivaju i na to što američkih nosača aviona toga jutra nije bilo u luci.

Odgovori povjesničara

Većina povjesničara te tvrdnje ne prihvaća. Roberta Wohlstetter 1962. objasnila je propust time da su važni znakovi bili izgubljeni u golemoj količini nevažnih ili proturječnih podataka. Kritičari Stinnetta navode da nema dokaza da je Roosevelt ikad vidio McCollumov dopis, da je japanska flota doista šutjela i da je mornarička šifra JN-25 tada bila pročitana samo u malom dijelu. Nosači su bili na moru zbog prijevoza zrakoplova na druge otoke.

Kimmelova obitelj desetljećima je tražila da mu se vrati čin. Senat je 1999. neobvezujućom rezolucijom podržao vraćanje činova Kimmelu i Shortu, ali nijedan predsjednik to nije učinio.

Kronologija

1940.: Američki kriptografi razbijaju japansku diplomatsku šifru Purple.
Listopad 1940.: Arthur McCollum piše dopis s osam prijedloga prema Japanu.
Rujan 1941.: Tokio traži od konzulata u Honoluluu podatke o položaju brodova u luci.
27. studenoga 1941.: Zapovjednici na Havajima primaju upozorenje o mogućem ratu.
7. prosinca 1941.: Japanski napad na Pearl Harbor.
8. prosinca 1941.: SAD objavljuje rat Japanu.
Siječanj 1942.: Robertsova komisija okrivljuje Kimmela i Shorta.
1944.–1945.: Istrage vojske i mornarice.
Studeni 1945. – srpanj 1946.: Zajednički odbor Kongresa istražuje napad i objavljuje izvješće.
1999.: Robert Stinnett objavljuje knjigu "Day of Deceit"; Senat podržava vraćanje činova Kimmelu i Shortu.

Ključne osobe

Franklin D. Roosevelt: Predsjednik SAD-a u vrijeme napada.
Husband E. Kimmel: Zapovjednik Pacifičke flote, smijenjen nakon napada.
Walter Short: Zapovjednik vojske na Havajima, smijenjen nakon napada.
George C. Marshall: Načelnik glavnog stožera vojske, čije je upozorenje stiglo prekasno.
Owen Roberts: Sudac Vrhovnog suda koji je vodio prvu istragu.
Arthur McCollum: Mornarički obavještajni časnik, autor dopisa iz 1940.
Robert Stinnett: Novinar i autor knjige "Day of Deceit".
Roberta Wohlstetter: Povjesničarka koja je propust objasnila izgubljenim signalima.

Što se zna

Japan je 7. prosinca 1941. napao Pearl Harbor; poginulo je više od 2400 Amerikanaca.
Američki kriptografi prije napada čitali su japanske diplomatske poruke, koje su upućivale na skori rat, ali nisu navodile cilj napada.
Zapovjednici na Havajima krajem studenoga 1941. primili su upozorenje o mogućem ratu.
Robertsova komisija 1942. okrivila je Kimmela i Shorta, a zajednički odbor Kongresa 1946. njihove je propuste opisao kao pogreške u prosudbi.
Zajednički odbor Kongresa nije našao dokaze da je vlada izazvala napad ili ga namjerno prešutjela.
McCollumov dopis iz 1940. postoji, ali nije poznato je li ga Roosevelt vidio.

Što tvrde zagovornici

Roosevelt je htio uvesti SAD u rat protiv Njemačke, a napad Japana bio je jedini način da se javnost složi.
McCollumov dopis pokazuje da je postojao plan kako izazvati Japan da napadne prvi.
Washington je čitao japanske poruke, uključujući one o položaju brodova u Pearl Harboru, a zapovjednicima na Havajima nije ih prosljeđivao.
Prisluškivačke postaje, prema Stinnettu, uhvatile su signale japanske flote na putu prema Havajima.
Nosači aviona, najvrjedniji brodovi flote, nisu bili u luci toga jutra.

Što kažu kritičari

Nijedna dešifrirana poruka nije navodila Pearl Harbor kao cilj ni datum napada.
Japanska udarna skupina plovila je u radijskoj tišini, pa nije bilo signala koje bi se moglo uhvatiti.
Nema dokaza da je Roosevelt ikad pročitao McCollumov dopis ili ga primijenio.
Propust se može objasniti mnoštvom proturječnih podataka i očekivanjem da će Japan napasti negdje drugdje.
Žrtvovati cijelu Pacifičku flotu bilo bi besmisleno, jer bi rat bio objavljen i nakon napada na udaljeniji cilj.

Otvorena pitanja

Koliko su točno američki kriptografi do prosinca 1941. mogli pročitati japanskih mornaričkih poruka?
Zašto poruke o položaju brodova u luci nisu shvaćene kao znak mogućeg napada?

Teorije

Napad je bio pravo iznenađenje, a propust je posljedica grešaka i loše procjene
Roosevelt i najuži krug znali su za napad i namjerno su ga pustili da se dogodi
Washington je očekivao napad negdje, ali je zanemario znakove da bi cilj mogli biti Havaji

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Wohlstetter, R. (1962). Pearl Harbor: Warning and Decision. Stanford University Press.
Prange, G. W. (1981). At Dawn We Slept: The Untold Story of Pearl Harbor. McGraw-Hill.
Stinnett, R. B. (1999). Day of Deceit: The Truth About FDR and Pearl Harbor. Free Press.
Theobald, R. A. (1954). The Final Secret of Pearl Harbor. Devin-Adair.